„Tri Fišmenija i jedna vrtna salata!“
„Četri Fiša! Pita od jabuke! I Sprajt!“
Pokušavala sam nagurati pomfrit dublje u papirnate vrećice tako da ne ispada vani. Sol i mast mi grizu zanoktice, kad je gužva ne stignem navuć rukavice. A gužva je stalno. Doma imam piling za ruke na bazi soli i maslinovog ulja - razmišljala sam o tom paradoksu i vrebala Branu koji je danas dužio salate. Pizdun se izvukao na bol u trbuhu. Oni iz prednjeg dijela izvikivali su narudžbe, vidjele su im se samo oči između poslaganih škrovada. Jedva se mogao razabrati razglas: na trećem katu, gdje su dječji dućani, izgubila se neka mala i muški glas je tonom stjuarda pozivao roditelje da je skupe, a onda je nastavio svirati Jingle Bell Rock i Radujte se narodi. Iz friteza je cvrčalo vrelo ulje, a klinci su se nabijali na pult i visili preko blagajni.

Kad smo se jutros vozili prema Centrumu, rekla sam Brani kako je fast food na Badnjak konceptualni zajeb.
„Znaš da smo mi formalisti, pa koliko će ti njih uopće kupit hamburger? Totalni konceptualni zajeb, mogli su nas pustit da spavamo danas ili da kupujemo. Nek se napuše, smradovi kapitalistički, izrabljivački!“
Brane je pomolio nos iz šala i protrljao ruke: „Ne nerviraj se, pravednice! Vidićeš da je kapitalist u pravu - kad raja navali na panirane filete, očistićemo sve zalihe iz dubokog. Niko ne jede smrznute riblje štapiće nego danas. Krkneš unutra tartar i kečap i super im je, koji bakalar.“

Brzo je završio s pakiranjem salata i sad je stajao bliže meni, ispred nizova bublica sa sezamom – Brane - zaboravio da ga kao boli trbuh i progutao jedan za drugim dva sendviča s piletinom.
Čovićka ga je pogledala ispod oka cijedeći ulje iz izvađene vrele pite po podu.
„Ola, Čovićka, maco!? Oprosti ako ti vrijeđam vjerske osjećaje, ali otkad je pohana kokoš meso?!“
Čovićka je samo frknula brkom i ukrasila jedan muffin karamel preljevom.
„ Koja kulerica“, reče Brane i isplazi jezik s nataknutim kolutićem krastavca na vrhu.
Složila sam ozbiljno lice, nova sam, a Čovićka ima staž i renome - u svijetu friteza u Centrum shopping mallu, malo tko izdrži tri godine. Nitko osim nje, zapravo.

Prtljala sam oko najlonskih rukavica i napokon ih uspjela navući. Soli – trpaj – majoneza - šalji.
Oko pulta nered, Djed Mraz i Sob u okršaju, obojica pijani. Redar je u dvojbi: da li sprašit vanka ili ne dvojicu animatora koje je angažirao Centrum da po hodnicima uveseljavaju dječicu.
„Goni ih!“, grozi se Čovićka.
U pozadini božićna Mariah Carey, sedmi put od jutros.
„Branimire“, zovnem ga ne dižući pogled s pomfrita, „koga bi radije zatukao badnjakom, Mariahu ili Georgea Michaela?! A?!“

Brane je zelen u faci čučao na podu ispod bublica i grčio se.

„Zovi hitnu! Al ne talasaj previše, rastirat ćeš mušterije“, prošaptala je Čovićka i dobacila mi krpu za ruke.

Sjedile smo jedna nasuprot drugoj, ćorava baka i ja i pijuckale čaj od šipuraka. Nisam imala neki program za večeras, planirala sam skromno ali svečano: izvadit iz drvarnice plastični bor, da mi bude ljepše, a tužnije, pokrit se dekicom i gledat TV dok ne zaspem.
TV kod Bake Budanko u Omiškoj 84 pokriven je stolnjakom kao mrtvo čeljade. Čak je na njemu vaza s plastičnim cvijećem. Ona ne vidi, vidi vrlo slabo, pa je eutanazirala TV. Ali nokti su joj nalakirani, crveno…
„Jeste udana?“, pitala je stavljajući pred mene višnjevaču.
„Ma, nee.“ Zaboga ne, pomislim.
„Šteta, to je šteta, ja sam bila dvaput“, ustvrdi ona. „Ali… oba su mi pokojni“.
„Studiram, radim, oteglo se, nema vremena za ljubav“, zijevnem u nadi da me ne vidi.
„A vaši roditelji“, insistirala je,“neće se ljutiti što niste s njima?“
„Čujte“, rekoh,“starog sam zadnji put vidila prije četri godine, kad mi je žicnuo petsto kuna, njega bi volila srest. A mama je s planinarskim društvom na Visokim Tatrama, koliko znam. Ona je vrlo aktivna planinarka. Mislim da je čak predsjednica društva.“
Prelila sam višnjevaču u čaj i otpila.
„O, milo“, pogledala me gospođa Budanko kroz svoje pepeljarke golemim plavim očima. Gotovo je, za nju sam siroče.
„Znate što ćemo nas dvije, milo?! Sad će vam baka ispeći fritule!“

Jeba ti Brane sliku svoju, mislila sam kasnije, dok sam žlicom grabila tijesto i stavljala ga u vrelo ulje. Nikud ja od friteze.

Branimira Budanka odvezla je hitna, ne radi vještičjih čini koje je na njega bacila Čovićka, kako je on izjavio, niti radi toga šta ga je Bog pokara, kako je Čovićka izjavila, nego zbog napadaja slijepog crijeva.
Završila mi je smjena i surfala sam na plimnom valu luđačkog oduševljenja zbog kojeg su ljudi, u religioznom zanosu u tri dana potratili mjesečna primanja. Oh, voljela sam taj osjećaj razuzdanosti i bezumlja! Trgovine s božićnim nakitom bile su sablasno opustošene. Ukrala sam jednu kuglicu, oguljenu, al sam je, iz praznovjerja, naposljetku vratila na policu. I kupila kineske svjećice s programom, za bor. One što se pale-gase na nekoliko načina. Htjela sam plavi led, za zimski ugođaj, ali ostale su samo šarene: žuto-zelene-lila.
Brane je nazvao iz bolnice, glasom iz groba i zamolio da večeras čuvam njegovu babu. „Da ne bude sama“, rekao je u duhu Božića. „Zaspe u devet“, dodao je normalnije, „onda možeš doma“.
Kupila sam i svjetleću ovcu za Braninu babu, za jaslice.

Po uputama Bake Budanko, zamijesila sam tijesto za fritule, pa smo piljile u njega i čekale da se digne. Činilo mi se rijetko, pa sam dodalo još brašna, wtf.
Ona je sjedila, pokraj radija, s manikiranim rukama položenim u krilo i slušala božićne napjeve na Trećem programu. Ova je dosegla Zen, gunđala sam u sebi.
Bilo je prošlo osam i trideset, ali nije se činilo da joj se spava. Koliko ima godina?! Sedamdeset osam, osamdeset sedam?! Meni su svi stari ljudi jednako stari… Možda sam starački rasist.
„Biste li napravila još jednu uslugu ovoj dosadnoj staroj?“, pitala me, a plave oči u pepeljarkama su zatreptale. „Da me odvedete u vožnju po gradu, da vidim svjetla! Sad je okićen i ima puno svjetla, jel tako?! Taman dok nam se digne tijesto za fritule.“
„Ajmo“, složila sam se.“Dok se tijesto digne.“

U stan u Omiškoj, vratile smo se za nekih pola sata. Bila je potištena. Od svjetala okićenog grada, iz auta je uspjela vidjeti samo sjene i obrise.
„E pa, laku noć, milo, bila ste jako jako draga, ljubazna, a sad, ja bi morala spavati… Pa vi idite svojoj kući, jel…“
„A fritule! Ma dajte, moramo ispeć fritule!“
Sjela je u kuhinju, opet s rukama u krilu i zurila u svoje papuče. A ja sam pekla i brbljala ko da su me u struju uštekali. O Centrumu, tom grotlu, tom Babilonu, tom raju, toj Sodomi, pa o Brani, pa i o Čovićki. Ona je malo klimala, nije govorila. Rastužila se propisno.
Lavor za robu bio je do vrha pun fritula. Malo smo pretjerale, mogla bih to sutra podijelit po susjedstvu, mislila sam iskašljavajući oblak šećera u prahu kojeg sam posipala po rumenim kuglicama.
„Evo na, kušajte“, nutkala sam je. Gospođa Budanko uzme jednu fritulu, zagrize je i – pljune!
???
„Uhuhuhu“, udari u smijeh Baka Budanko. „Milo, ove vam fritule ništa ne valjaju, tvrde su kao kamen.“
Stavila sam jednu u usta. Bila je nejestiva. Pred nama je stajao lavor pun promašaja. Al je stara živnula, malo se ceri, malo me bodri.
„Ali lijepo miriše, mmmm, kako lijepo mirišu…“
„Mhm, dobro i izgleda“, rekla sam zbunjeno.
„Mmmm, krasno mirišu. Donesite ih u dnevni boravak da nam prave ugođaj dok čekamo!“
„Molim?“
„Ugođaj“, rekla je puno veselije, „ dok čekamo Božić.“
„Da, da“, promrsim. A onda sam se sjetila i izvadila svjećice i ovcu iz torbe. Nek joj bude ugođaj, eto.

Zaspale smo malo prije ponoći, na trosjedu, pred pokrivenim mrtvim TV-om iznad kojeg su razigrano plesale šarene kineske svjećice iz Centruma. Blještale su tako da bi i ćorav progledao. „Žute, zelene i lila“, rekla je zadovoljno baka Budanko.

Olja Savičević Ivančević rođena je 1974. u Splitu. Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti te apsolventica na Poslijediplomskom studiju iz književnosti u Zadru. Piše poeziju, književnu i kazališnu kritiku, eseje, novinske članke i kolumne. Uredila je hrvatski dio antologije 'Na trećem trgu' u kojoj su zastupljeni mladi kratkopričaši iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Objavila je zbirke pjesama 'Bit će strašno kada ja porastem' (1988.), 'Vječna djeca' (1993.), 'Žensko pismo' (1999.). i 'Kućna pravila' (2007.) za koju je nagrađena Kiklopom. Zbirku priča 'Nasmijati psa' (2006.) zaslužila je pobjedom na natječaju novina Vijenac i nakladničke kuće AGM kao najbolji mladi prozni autor. Za kratku priču 'Heroj' dobila je nagradu Večernjeg lista 'Ranko Marinković'.