Ako je vjerovati The New York Review of Books, riječ je o 'izvrsnoj i bogato dokumentiranoj knjizi koja ukazuje na velike mijene u polju kulturalnih studija i odlazi mnogo dalje od autorove dokazane teze kako je u Njemačkoj utemeljena ideja o biološkoj uvjetovanosti homoseksualnosti'. Autor je povjesničar Robert Beachy, stručnjak za njemačku povijest koji je doktorirao u Chicagu 1998. te objavio više djela koja se tiču Njemačke, dok je knjiga 'Gay Berlin: Birthplace of Modern Identity'. Nije samo pohvalna kritika iz The New York Review of Books nego i one objavljene u drugim svjetski relevantnim medijima, u kojima se redovito ističe kako se Beachyjeva knjiga u područje istraživanja povijesti homoseksualnosti treba smatrati kao jedno od prijelomnih djela.

Beachy piše o tome kako se od sredine 19. stoljeća dolaska nacista na vlast u Njemačkoj i Berlinu razvila velika i potentna homoseksualna supkultura, podsjeća da se prvi javni coming out na svijetu dogodio 1860-ih godina na velikom kongresu njemačkih pravnika, kada je Karl Heinrich Ulrichs tražio da se i kaznenog zakona makne zloglasni paragraf koji je kriminalizirao seksualne odnose između dva muškarca. Kroz 'Gay Berlin' defilira nevjerojatna galerija povijesnih ličnosti, od kojih bi se neki činili izmišljenima da njihovi životi i djelovanje nisu odlično dokumentirani, a uz provokativnu, ali itekako potkrijepljenu tezu kako je suvremeni gej identitet osmišljen u Berlinu početkom 20. stoljeća, povjesničar Beachy nudi i uzbudljiv portret jednog uzbudljivog velegrada u nastajanju.

Intervju s Robertom Beachyjem za tportal.hr sam napravio preko Skypea s obzirom na to da on trenutačno živi i predaje povijest u Južnoj Koreji, a iz jednosatnog razgovora izdvojeni su najzanimljiviji dijelovi.

O ISTRAŽIVANJU ZA KNJIGU

Počeo sam istraživati za ovu knjigu još 2006., dakle sveukupno sam potrošio šest-sedam godina na istraživanje. Prve stranice napisao sam 2011., a dio sam tog vremena tijekom kojega sam istraživao materijale i živio u Berlinu. Ne mogu se pohvaliti da sam bio pretjerano sustavan u svojem istraživanju. Zapravo sam neko vrijeme čitao sve što mi je došlo u ruke a da je imalo veze s temom. Treba naglasiti da o svemu tome postoji mnogo već objavljenog materijala te knjiga koje se donekle dotiču tema koje su me zanimale. Primjerice, naravno da sam pročitao sve što je napisao Karl Heinrich Ulrichs. Što se arhivskog istraživanja tiče, čitatelji trebaju biti svjesni toga da je u Njemačkoj veći dio arhiva uništen tijekom Drugog svjetskog rata, a i zbog njemačkog federalnog ustroja ponekad se teško snaći u tome tko čuva koje materijale. No imao sam priliku pronaći neke policijske arhive iz Berlina koji su bili od velike pomoći. Uz to sam čitao memoare, objavljene dnevnike, pisma, tekstove iz raznih privatnih ostavština koji su sačuvani i tako dalje. Zapravo sam bio iznenađen koliko je toga u Njemačkoj bilo objavljeno o homoseksualnosti već do 1900. godine. Zbog toga na kraju knjige ima i velika bibliografija koja pokazuje koliku su svi ti izvori eklektični.

O TOME KAKO JE NASTALA TEMELJNA TEZA KNJIGE

Tezu nisam imao unaprijed, nego sam došao do zaključka da su Nijemci izmislili suvremenu homoseksualnost tijekom istraživanja. Razumio sam da je bilo nešto posebno u vezi Njemačke i napose Berlina kad je riječ o homoseksualnosti; uostalom, baš u Njemačkoj ta je riječ izmišljena i počela se šire koristiti. U Berlinu sam prvi put bio krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, još prije pada Zida. Početkom devedesetih sam i četiri godine živio u Njemačkoj, u Leipzigu i Berlinu, te mi je njemačka povijest oduvijek bila ključni stručni interes. Prije knjige 'Gay Berlin' napisao sam više historiografskih studija i knjiga koje se tiču njemačke povijesti, od političke do svakodnevnog života. Berlin koji opisujem u knjizi, s početka druge polovice 19. stoljeća, bio je novi grad, nova metropola u nastajanju, a glavni grad Njemačke postao je tek 1870. Do kraja tog stoljeća postao je jedan od vodećih gradova Europe te je zahvaljujući industrijalizaciji privukao mnogo novih stanovnika. Tu se nalazilo mnogo umjetnika i znanstvenika, a ključna je institucija za intelektualni razvoj Berlina bio prvi svjetski istraživačko sveučilište koje je osnovao Alexander von Humboldt. Berlinom je vladao duh kreacije, stvaranja i znanstvenog straživanja novog, a tako je onda 'nastala' i homoseksualnost.

O HANSU BLÜHERU

Hans Blüher nevjerojatna je osoba, kao nekakav izmišljeni književni lik, ali doista je postojao! Netko takav zapravo je mogao samo nastati u Njemačkoj – kombinacija ekstremnog desničara i zagovornika maskuline homoerotike, inspiriran antičkom Grčkom. Potonje nije bilo nešto posebno, jer su se mnogi na to pozivali, ali Blüher je sve izokrenuo na lud način, potaknut i vlastitim iskustvima u lutanjima prirodom, a onda je sve nekako izmiksao u nacionalističku germansku ideologiju tvrdeći da je mačo homoseksualnost nešto tipično prusko, oko čega je onda osmislio skoro pa novi verziju njemačke povijesti. Bio je divlje kreativan i vrlo odvažan, a njegove ideje naročito su imale utjecaja 1920-ih godina. Nema sumnje da je Blüher bio ultranacionalist, antisemit i prohomoseksualan što je doista ludo. Ali bio je vrlo autentična osoba, iskren i otvoren te kao takav govori nešto o duhu tadašnje Njemačke. Smatrao je da muškarci koji rade zajedno i vole se stvaraju nešto posebno. Moram priznati da prema njemu imam podvojen stav, i volim ga i mrzim ga.

O ODNOSU NACIONALNOG I HOMOSEKSUALNOG IDENTITETA

Njemačka je tada kao vrlo mlada država stvarala, izmišljala svoj nacionalni identitet, a invencija je bila ključna i za pitanje homoseksualnosti. U cijeloj Europi u 19. stoljeću praktički su se izmišljale nove, dotad nepostojeće nacionalne tradicije koje su dolazile s uspostavom nacionalnih država pa je unutar tog konteksta stvarana i ideja onoga što je danas homoseksualnost kao seksualna orijentacija i identitet. Kako je njemačka donekle kasnila u odnosu na ostale velike države u svojem ujedinjenju i stvaranju nacije, bilo je lakše i stvarati homoseksualnost. Sve ključne povijesne osobe iz moje knjige – Ulrichs, Blüher i dr. Magnus Hirschfeld – bili su ponosni Nijemci i željeli su stvoriti njemačko društvo u kojemu homoseksualnost neće biti isključena iz nacionalnog identiteta nego kompatibilna s njime. Oni su bili njemački nacionalisti do kosti, i nisu imali kozmopolitske stavove kad je riječ o Njemačkoj kao njihovoj domovini. To im je i dalo samopouzdanje i odvažnost da se bore za prava homoseksualaca.

O DR. MAGNUSU HIRSCHFELDU

Riječ je o čovjeku kojega iznimno poštujem i najsimpatičniji mi je od svih likova u knjizi. Poštujem njegov znanstveni impuls da nauči nešto novo te da iz tog znanja pokrene jednu progresivnu politiku svojim Znanstveno-humanitarnim komitetom, koji je nešto poput prve službene LGBT udruge na svijetu. Hirschfeld je u svoje vrijeme bio i kontroverzna figura, primjerice Freud je njegove stavove smatrao promašenima. Ali je bio i priznati stručnjak kojega se moralo uzimati za ozbiljno, čak i ako se s njime ne slažete. Kritike koje su mu bile upućene odnose se pak na neke financijske malverzacije, a kasnije su ga – od 1970-ih – mnogi kritizirali zbog stava da je homoseksualnost urođena, biološka, nešto poput rase. Meni to baš i nije važno u kontekstu mojeg istraživanja. Takav stav može biti i opasan, primjerice u vrijeme nacista, ali može biti i politički vrlo koristan. U Hirschfeldovo vrijeme nije bilo suvremene medicinske etike pa se neki njegovi eksperimenti iz današnje perspektive čine groznima. Hirschfeld je ostao plemenita i velikodušna osoba unatoč svojim manama, nikad nije bio dogmat. Njega treba rehabilitirati! U svojoj fascinantnoj knjizi 'Die Transvestiten' – Hirschfeld je inače izmislio tu riječ – iz 1920-ih on tvrdi da je moguće imati milijune različitih seksualnih i rodnih identiteta što je doista genijalna ideja. Hirschfeld bi trebao biti tretiran kao junak.

O BERLINU

Svatko tko je živio u Berlinu zna da u njemu prevladava stav 'živi i pusti druge živjeti'. U tom je smislu Berlin s kraja 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća posve isti kao danas. I tada je netko mogao izaći na ulicu u ženskoj odjeći bez da bude ikakvih posebnih reakcija. Ljude jednostavno nije briga. U svemu tome ulogu je igrala i uvijek raširena prostitucija, heteroseksualna i homoseksualna, s time da su ovu potonju započeli pruski vojnici, nadopunjavajući svoje slabe plaće prodavanjem seksa onima koji su bili zainteresirani. Berlin je također vrlo sekularan grad, iako je u vjerskom smislu protestantski. Ali stavovi su bili daleko liberalniji nego u gradovima u kojima je dominiralo katoličanstvo. Nadalje, u Berlinu su se uvijek miješali ljudi različitih nacija, ali i klasa. Važan trenutak za razvoj Berlina bila je i ogromna inflacija koja je 1923. manje-više izbrisala cijelu srednju klasu i mnogi su doslovce preko noći od uglednih građana srednje klase postali siromašni. Svi su zapravo imali jedan te isti klasni položaj, a u vremenima takvih kriza ljudi jednostavno žele preživjeti kako je moguće i nemaju volje ni potrebe za moraliziranjem. Berlin je oduvijek bio iznimno tolerantan grad za različitosti. S druge strane, Berlin je grad utilitarnih ljudi, u kojemu nema mjesta za veliku ljubav. Ali to je i dio projekcije o sebi koju taj grad stvara.