'I kad sam pisala o vampirima, smjestila sam priču u Zagreb, jer je to mjesto u kojem živim i koje poznajem. Nije to bila neka svjesna odluka, nego je meni naprosto logično da pišem o podneblju koje poznajem, o ljudima kakve poznajem. Tolkienovih klonova već ima i previše, nije ih zanimljivo ni čitati, a kamoli pisati. Mislim da je Maya Angelou jednom rekla, ako ne možete pronaći knjige kakve želite pročitati, morate ih napisati. Ja volim kad u čitanju naiđem na nešto što mi nije poznato, što nije lako prepoznatljivo. I nastojim tako i pisati. To je sve', pojašnjava nam Milena Benini u razgovoru vođenom povodom ulaska 'Svećenice Mjeseca' (Zagrebačka naklada) u finale tportalova izbora najboljeg hrvatskog romana. Milena Benini pisati je počela s 14 godina, a do danas je objavila tri romana, zbirku pripovjedaka te brojne kratke priče i članke u domaćim i stranim časopisima, uz isto tako brojne prijevode. Također je dobitnica više domaćih nagrada te, s koautorima, međunarodne nagrade Eppie. Roman 'Svećenica Mjeseca' izašao je i na engleskom, u Kanadi.

Vijest da je ‘Svećenica Mjeseca’ prvi fantasy roman koji je uvršten u finale tportalove književne nagrade, naišla je na brojne pozitivne reakcije i izvan zajednice vjernih pratitelja žanrova spekulativne fikcije. Kako to doživljavate?

Svakako vrlo pozitivno, drago mi je što je tportalov žiri prepoznao jedan žanrovski roman kao nešto što je vrijedno čitanja i predstavljanja. Nadam se da će to ujedno pomoći i da se prepozna činjenica da hrvatski autori spekulativne fikcije postoje i da su kvalitetni, i da će više ljudi posegnuti za njihovim – pa tako i mojim – knjigama.

Kojim riječima biste, kao iskusna teoretičarka, prevoditeljica i književnica, široj publici približili žanrove spekulativne fikcije? Kako uvjeriti skeptike da otvore korice jednog dobrog fantasyja?

Pa, s jedne strane, sve što čitamo je zapravo spekulativna fikcija: čak i kad se čini da je neki tekst smješten u prepoznatljivoj sadašnjosti i realnom prostoru, ono što autor odluči spomenuti ili izostaviti čini to paralelnim, izmišljenim svijetom. Da ni ne govorim o tome da je književnost povijesno počela upravo od fantastike – Homerovi junaci ćakulaju s bogovima, Gilgameš traži i pronalazi način da postane besmrtan. Dakle, ako čitate bilo kakvu beletristiku, automatski čitate – spekulativnu fikciju.

Ozbiljnije govoreći, međutim, ljudi često imaju predodžbu da su priče koje se ne događaju sada i ovdje za djecu, ili bar za nedorasle tipove koji imaju potrebu pobjeći od stvarnosti. Toj zamisli najčešće kumuju holivudske ekranizacije koje se oslanjaju na lijepe sličice i specijalne efekte. No istina je da je za dobru knjigu posve svejedno govori li o ljudima s početka 21. stoljeća, ili o onima iz 28. stoljeća, ili o zmajevima. Jer, na kraju krajeva, svaka knjiga zapravo je zrcalo koje nam pruža pogled na neki aspekt ljudskog života i razmišljanja. U znanstvenoj fantastici to se povezuje s djelovanjem tehnologije, što je danas i te kako važno za sve: živimo u jednom znanstvenofantastičnom vremenu u kojem je, kako je rekao William Gibson, budućnost već ovdje, samo nije ravnomjerno raspoređena. Dobar fantasy se, pak, najčešće bavi univerzalnim ljudskim pitanjima, odnosom prema sebi, prema drugima, prema drugome. I to su stvari koje su nam danas i te kako važne: ako pogledate, recimo, Igru prijestolja, možete naučiti jako puno toga o tome kako zapravo funkcionira politika. Dakle, ja bih rekla da se naprosto ne treba bojati toga što je scenografija nekog romana ili priče drugačija od onog što vidimo oko sebe. Jer je, na kraju krajeva, u pitanju doista samo to – scenografija.

‘Svećenica Mjeseca’ prije ukoričenja imala je zanimljiv život na vašem blogu, gdje ste roman objavljivali u nastavcima, a kao uzor navodili Zagorku. Što iz današnje perspektive možete reći o tom iskustvu objavljivanja u nastavcima, a vezano uz direktnu komunikaciju s čitateljima? Jesu li njihove reakcije utjecale na vaše pisanje?

Pisanje je obično usamljenički posao, a reakcije, ako uopće stignu, obično dođu s velikim vremenskim odmakom, tako da je u tom pogledu ovo bila dobrodošla promjena, jer sam ipak dobivala reakcije dok je roman još nastajao. No nisu utjecale na pisanje, jer ipak nisam pisala u 'stvarnom vremenu', nego sam imala bar tri-četiri poglavlja pripremljena unaprijed, a i, iskreno, znala sam kako će stvari završiti. Ali svejedno je bilo lijepo vidjeti da se ljudi vesele novim nastavcima i da reagiraju na neke stvari, tako da mi je to davalo dodatni poticaj i motivaciju za pisanje.

Inače, jedna od stvari koje su me potaknule da objavim roman u nastavcima bila je i to što sam baš htjela izazvati to iščekivanje: čini mi se da danas više-manje sve želimo konzumirati odjednom, sve je instant, od kave do TV serija koje ljudi sjednu i pogledaju cijelu sezonu odjednom. Kad sam ja bila mala, još su na kioscima povremeno izlazili romani u nastavcima, kad ste morali čekati od četvrtka do četvrtka da doznate što je bilo dalje i zanimalo me hoće li ljudi i danas prihvatiti takav sistem. Bilo mi je ugodno iznenađenje što je toliko ljudi prihvatilo igru, da tako kažem, i da se i čitateljima svidjelo što ih prisiljavam na čekanje. Iskreno, nisam sigurna da bi danas to bilo jednako uspješno.

Unatoč velikom uspjehu bloga, godinama ste tražili izdavača za ovaj roman. Kako tumačite nepovjerenje domaćih izdavača (ne mislim pritom na inicijative strastvenih entuzijasta) prema žanrovima spekulativne fikcije, tim više što su i kod nas vrlo popularni strani pisci SF-a i fantasyja, a potom i prema tekstovima s blogova?

Pa sad, mi imamo nekoliko, istina malih, nakladnika koji se bave žanrovskom literaturom, ili vrlo intenzivno, kao recimo Zagrebačka naklada, ili čak isključivo, kao Hangar 7. Veliki izdavači općenito su nepovjerljivi prema domaćim piscima kad je u pitanju tzv. komercijalna književnost, uglavnom zato što su i čitatelji podosta podozrivi. Naime, zbog naše specifične situacije, dugi niz godina domaći su pisci objavljivani gotovo isključivo kao "ozbiljni" pisci, dok se za zabavu čitatelje upućivalo na prijevode strane literature. Zbog toga nemamo prave scene ni kad su u pitanju krimići, ni ljubići, bilo kakva komercijalna literatura. SF je tu čak i u relativno dobrom položaju, baš zato što ima tih malih nakladnika koji uporno objavljuju spekulativnu fikciju iako su svjesni da neće prodati veliki broj knjiga. Veliki nakladnici ipak više razmišljaju o tome kako će se neki naslov prodati pa objavljuju ono od čega očekuju komercijalni uspjeh.

Ono što vaši fanovi sigurno žele čuti - kada planirate objaviti nastavak ‘Svećenice Mjeseca’ i u kojem obliku?

Nastavak bi trebao izaći za Interliber, ponovno u izdanju Zagrebačke naklade, dakle, samo kao knjiga. Kao što sam rekla i gore, nisam sigurna da bi danas objavljivanje na blogu uopće imalo smisla.

U koju svrhu koristite društvene mreže ?

Za dijeljenje smiješnih slika mačaka, naravno. I političkih tekstova. I glazbe koja mi se sviđa. I za kontakte s obitelji i prijateljima, jer smo podosta raštrkani. Zapravo, mislim da tu nisam nešto posebno, iako, svaka je mreža malo drugačija. Na Twitteru su to uglavnom razgovori s raznim ljudima, na Facebooku članci, slike/video, a na Tumblru dijelim uglavnom vizualne stvari, umjetnost i fanart, i nešto teorije. Ali to je prije svega zato što svaku mrežu doživljavam kao malo drugačiji medij i ono što je zanimljivo na Facebooku, neće nužno dobro funkcionirati na Twitteru, i obrnuto.

Kakvim ocjenjujete izbor prevedenih SF i fantasy naslova u Hrvatskoj?

Uglavnom viđamo najveće svjetske hitove, stvari kao što su 'Sumrak saga' ili 'Igra prijestolja'. To je normalno, jer za takve knjige uvijek postoji interes koji ide šire od ljubitelja spekulativne fikcije. Nažalost, znatno je manje knjiga koje su doista uzbudljive, zanimljive, drugačije, iako se dosta takvih stvari događa trenutno na svjetskoj sceni. Još nemamo preveden ni jedan roman Aliette de Bodard, na primjer, a samo po jedan, mislim, Chine Mievillea i Ekaterine Sedije. Kad je Charlie Stross bio počasni gost na SFeraKonu, Zagrebačka naklada napravila je izbor njegovih pripovjedaka i to je jedinstveno takvo izdanje u svijetu, to je recimo jako pohvalno, kao i to što je Lumen izdao roman 'Hladna magija' Kate Elliott, koji također izlazi iz standardnih okvira i nudi svijet koji jest baziran na našoj povijesti, ali s ključnom razlikom što Rimljani nikad nisu potukli Kartažane, a dio afričkih carstava migrirao je u Europu i sklopio magijski savez s Keltima. To su stvari kakvih bih voljela vidjeti puno više i mislim da su jako zanimljive.

Kako scena spekulativne fikcije u Hrvatskoj korespondira sa stranom i mogu li se definirati jasni utjecaji pojedinih autora na domaće pisce?

Naša je scena već godinama jako aktivna i zapravo prilično napredna. Mislim da u tom smislu ne zaostajemo za svijetom: imamo kvalitetnu znanstvenu fantastiku već godinama – konačno, objavljene su čak dvije antologije najboljeg domaćeg SF-a, kao i 'Kontakt', zbirka koja je izdana i na hrvatskom i na engleskom i doživjela je vrlo dobre kritike; imamo mračni fantasy koji nije nikakva kopija Martina, nego posve samosvojna tvorevina; imamo i epski fantasy – imamo sve, i mislim da bi bilo smiješno govoriti o bilo kakvom 'jasnom utjecaju'. Konačno, Hrvatska ima i podžanr istarske fantastike, koji bi danas već zacijelo mogao napuniti jedno cijelo kolo neke biblioteke, a ne postoji nigdje drugdje u svijetu.

Pročitala sam da je oko 25 posto udio žena nagrađenih najznačajnijom hrvatskom žanrovskom nagradom SFerom. Kakva je u Hrvatskoj pozicija žena autorica u SF-u, fantasyju? Možemo li u Hrvatskoj govoriti o ženskom pismu?

Gdje god žene pišu možemo govoriti o ženskom pismu, pa tako i u Hrvatskoj, gdje podosta žena piše spekulativnu fikciju i bavi se njome na razne načine. U tom smo pogledu zapravo napredniji od većine ostatka svijeta, jer se spekulativna fikcija sve donedavno zapravo smatrala isključivo 'muškim' žanrom, dok je kod nas odavno potpuno normalno da se i žene njom bave. Dapače, kako je rekao jedan od naših antologičara SF-a, žene su snaga hrvatskog SF-a, pišu izvrsne stvari, a prisutne su i kao urednice, organizatorice... Istovremeno, većina naših srednjostrujaških književnih nagrada, na primjer, ima znatno manji postotak nagrađenih žena, što pokazuje da je, barem kad su nagrade u pitanju, pogled izvan žanra na ženske autore još uvijek ponešto drugačiji. Stvari se mijenjaju, na svu sreću uglavnom na bolje, ali to ide polako.

Fantasy i SF su i dalje podzastupljeni u školskoj lektiri i mislite li da bi, s obzirom na popularnost tih žanrova, školski programi trebali biti otvoreniji (pa i trenutačno vrlo popularnim stranim autorima) kako bi se mladima približilo čitanje?

Mislim da bi lektiru općenito trebalo očistiti od nekih klasika i smanjiti broj knjiga koje treba pročitati tijekom školske godine da bi se dobilo više vremena za razgovor o tim knjigama. Svrha lektire trebala bi biti da djecu upozna s idejom čitanja kao nečeg zanimljivog i zabavnog, a to znači da bi im trebalo i davati takve knjige. Kad je u pitanju fantasy, voljela bih u lektiri vidjeti Terryja Pratchetta, njegov serijal o mladoj vještici Tiffany Aching, i Neila Gaimana s 'Knjigom o groblju', koju bi se onda moglo uspoređivati s Kiplingovom 'Knjigom o džungli' i tako istovremeno djeci pokazati kako je sva književnost u dijalogu s onim što se dogodilo prije i objasniti im zašto je važno poznavati klasike umjesto da im se to samo kaže. Ali isto bih tako rekla i 'nemojte čitati Romea i Juliju, pogledajte radije Luhrmanovu ekranizaciju!' Jer je Shakespeare pisao za pozornicu, ne za čitanje, a na ovom primjeru se lijepo može pokazati i što znači kad se kaže da je Shakespeare vječan. Mislim da bi gimnazijalci tako sasvim drugačije doživjeli Shakespearea nego kad ga čitaju.

Ranije ste objavili roman o vampirima 'Djelomična pomrčina', a u jednom intervjuu izjavili kako su vaši vampiri prilično prizemna bića, ni oni pripitomljeni niti čudovišta. Kako tumačite popularnost vampira, koja ne zaobilazi ni hrvatsku suvremenu književnost?

Za odgovor na to trebala bi mi cijela knjiga... ali, ukratko, vampiri su savršena čudovišta, jer se izgledom gotovo nimalo ne razlikuju od ljudskih bića, a njihov je mitološki sklop toliko širok i fleksibilan – jer se toliko mijenjao tijekom vremena – da je moguće u vampirsku priču ubaciti praktički bilo što. Zato su savršeni kad god društvo kao cjelina ili pojedini autor želi proraditi neki problem ili pitanje. U devedesetima nam je Anne Rice dala metroseksualne vampire koji su se specijalizirali za prigovaranje; dvijetisućite su nam, s ponovnim dizanjem konzervativizma, donijele vampire kojima je glavno pitanje hoće li biti griženja prije braka. Zato su vampiri tako trajni: oni su uvijek drugo, ali su istovremeno uvijek mi, nemoguće je povući jasnu granicu. I zato su i meni draži od čudovišta kao što su, recimo, zombiji, koji u osnovi šalju poruku da s drugim nema mogućnosti pregovora. S vampirima ta mogućnost uvijek postoji, stvari nisu crno-bijele, i to je ono što ih čini zanimljivima.

Što sada pišete?

Treći nastavak Svećenice, naravno, a nadam se da ću uskoro završiti i još jedan roman koji se događa u Istri.