Ivica Prtenjača vezan je uz književnu nagradu tportala od njenog početka. Kad je pokretana, Prtenjača je radio u Profilu, na čijem je Zagrebačkom sajmu knjiga tportal dodijelio prvu nagradu, a u sklopu kojeg je održao tribinu o suvremenom hrvatskom romanu. Moderirao ju je Prtenjača, tada najagilniji promotor domaće književnosti. Od tada je prošlo osam godina, a mnogo se toga u međuvremenu promijenilo na književnoj i izdavačkoj sceni.

Kako gledate na promjene na domaćem književnom terenu i situaciju u izdavaštvu i knjižarstvu koju mnogi doživljavaju katastrofičnom?

Svakom raspadu je teško i uznemirujuće svjedočiti. No bojim se da je taj ambis još dublji nego što ga mi sad vidimo. Podbacio je cijeli sustav i nekako izgleda da se ovo moralo dogoditi. Jedini vitalni elementi u svemu su još domaći pisci, a drže se najbolje što mogu. Nije riječ samo o zamiranju promocije knjige i čitanja, riječ je o nečem mnogo gorem i opasnijem - ukinuću potrebe za kulturom - i nije tu domaća knjiga nikakva iznimka. Riječ je o tome da kao društvo nikad nismo rekli što nam je doista važno, kao i da ne vidimo to da jedini identitet koji možemo imati jest upravo onaj kroz kulturu. Što u nacionalnoj kulturi znači knjiga, ne želim obrazlagati, kao ni to što bi trebao značiti domaći pisac koji stvara te knjige. Sustav je posve zakazao, od lektira nadalje.

Sjećam se da ste mi nakon te tribine rekli kako se isplati pisati roman i da spremate jedan koji će konkurirati za tportalovu književnu nagradu. U međuvremenu ste izdali knjigu pjesama ‘Okrutnost’ i knjigu priča u kombinaciji s receptima ‘Kod Yvesa’. Koliko je teško bilo odvažiti se na drugi roman?

Roman se isplati pisati, naravno pritom nisam mislio na novac, nego na sasvim druge učinke. Pisanje romana razvija rečenicu, uči fabuliranju i oslobađa svijet koji bi bilo teško prepoznati bez pisanja. Pisanje romana je relativno dugotrajan konstrukt i stanje fine nervoze u kojem je gotovo čudesno biti, zato se isplati. Pritom, roman nakon što je objavljen ima i svoj život i svoju ponekad smrt; nije li to sjajan posao? Nije mi bilo teško pisati 'Brdo', ono je iskliznulo poput pekmeza iz palačinke iz mog prethodnog romana. Ja sam samo malo stisnuo.

Za roman ‘Brdo’ lani ste dobili VBZ-ovu nagradu za rukopis. Princip je takav da je dan poslije knjiga krenula u široku distribuciju. Kakav je bio njen život nakon nagrade i je li joj takav sustav i na koji način pomogao da dođe do čitatelja?

Život 'Brda' je divan i neočekivano vibrantan. Knjiga je prodana u nekoliko tisuća primjeraka, a evo, i skoro godinu dana od izlaska jako se posuđuje u knjižnicama, dijeli i čita - to je prava obiteljska knjiga i ljudi je tako čitaju. Nagrada je svakako pomogla, ali i sjajna medijska recepcija i novinarski interes za 'Brdo'. Zahvalan sam kolegama zbog toga, kao i čitateljima, naravno.

Nakon čitanja ‘Brda’ nameće se pitanje je li nam svima nužno u jednom trenu u životu uzeti pauzu, osamiti se i otići na brdo da bismo dalje nastavili boljim putem. Kako to doživljavate?

Svakog dana možemo otići na neko brdo, a ono može biti čak i običan smiješak. Govorim da je moguće mijenjati svoj život iznutra, u svakodnevnom i malenom pomaku. Kad se to zbroji, opet imate jedno brdo i opet imate jednu promjenu. Ne bavim se, naravno, nikakvim savjetovanjem, pišem knjige, a onaj tko je naviknut na tu potrebu za njima pronalazi i savjete i putove. Da ne kažem istinu. Onu o sebi.

Kakve su reakcije čitatelja na roman - pišu li vam, javljaju li se i što kažu?

Ma sjajne, predobre, ima tu svega, čak i zagrljaja na nihilizmom okupanim hodnicima šoping-centara. Dobro je, 'Brdo' je živo.

Kad ‘Brdo’ zamišljate kao predložak za filmski scenarij, kakav film biste voljeli gledati?

Odmah poslije izlaska knjige javio mi se naš renomirani redatelj Bruno Gamulin s idejom o snimanju filma, a ja sam je prihvatio i već se nekoliko mjeseci, doduše ne suviše intenzivno s moje strane, bavimo scenarijem. U svakom slučaju moja će uloga biti koscenaristička, a veselim joj se jer mogu naučiti nešto, posebice drugačije misliti kad je 'Brdo' u pitanju. Film je jako zabavna stvar, a sjajno je recimo razbijati glavu o tome tko bi mogao biti glavni glumac.

Nekoliko godina ste prepoznatljiv glas na Trećem. Koja je danas uloga radija i koja je njegova publika?

Na Trećem programu radija sam već skoro četiri godine te sam autor i voditelj dviju emisija, 'Moj izbor' i 'Jutro na Trećem', a vjerojatno čitatelji to i znaju. Radio je divan medij, decentan, a živ, posebno Treći program, na kojem nema reklama i šupljeg govora. Emisije su slušane, publika je vjerna i svakodnevno se stvara nova - Treći program je poseban radio, slušatelji su konstruktivni i rado se javljaju sa željama i savjetima, a ja pokušavam biti posve otvoren i izaći im u susret.

Koji vam je gost posebno ostao u sjećanju i zašto?

Svaki gost nešto donese, to je jedna od ljepših strana tog posla. Ali ovo je prva jesen bez Arsena, dakle Arsen Dedić.

Predsjednikovanje Goranovim proljećem još je jedna od vaših kreativnih obaveza. Koja su vam najljepša iznenađenja na pjesničkoj sceni?

Nije to samo kreativna, nego i svaka druga obaveza, a kao i sa svakim volonterskim poslom, nije lako pronaći vrijeme za tu stvar, ali uspijevam već nekoliko godina. Hrvatska poezija je živa, zanimljiva i puna sjajnih odgovora na važna ljudska pitanja. Ne bih nikoga izdvajao, reći ću samo da se stalno pojavljuju mladi i da su načitani, snažni i vjerni pisanju poezije.

Ovogodišnje Goranovo proljeće otvorio je Le Zbor stihovima ‘Želja nam je samo jedna, da fašista više nema’, a poeziju ste doveli i u Sabor. Kakve su posljedice ulaska poezije u politiku i aktivističkog nastupa krovne pjesničke manifestacije prema domaćoj publici?

To se dogodilo usput, u sklopu projekta Versopolis, velikog međunarodnog projekta čiji je dio i Goranovo proljeće. Popularizacija poezije nužna je na svim razinama, pa tako i u Saboru. Bilo bi lijepo za vrijeme aktualnog sata u Saboru organizirati malo čitanje suvremenih hrvatskih pjesnika s galerije - možda bi to nekog malo uozbiljilo, možda bi netko od zastupnika koji inače ne dolaze na posao požalio što baš taj dan nije bio u Saboru. Ah, kako je hranjiva svaka utopija!

Ali Goranovo radi na dobrobit poezije u Hrvatskoj posve očito: svake godine dodjeljujemo nagrade, žiriji su neovisni, oživljavamo poetsku scenu, organiziramo jak međunarodni festival poezije... činimo ustvari sve što možemo da sačuvamo dignitet i smisao poezije u nas.

S obzirom da nam se finale natječaja poklapa s ulaskom u predizbornu kampanju, neizostavno je i pitanje piščevog angažmana. Kako komentirate aktualni politički ring?

Ne komentiram, ja sam samo glasač koji zna za koga će dati svoj glas. Uz mnoge, naravno, ograde, kritike i negodovanja, ipak se nema što birati. Stvari su jasne da ne mogu biti jasnije.