Sretan Božić, ljudi! Jeste otvorili poklone? Ja dok ovo pišem još nisam, ali vidim da nije mekan. Dobro je. Znamo što znači mekano. Znači čarape, potkošulja, gaće, znači minimum zabave, znači povratak u doba kad smo se kupali jednom tjedno, subotom navečer.
Nisam izbirljiv, lak sam plijen kad primam. Ali sam zato donedavno imao ozbiljan problem s davanjem poklona drugima.

Prve sam božićne poklone kupio u osnovnoj školi, za sestru i mamu. Prvi puta da ti netko ne tutne zamotano u ruku i kaže kome čestitaš što. Uštedio nešto od džeparca, poslije treninga otišao u Međimurku, robnu kuću u Čakovcu za koju sam tada mislio da je kraj svijeta i kupio neke doista grozne stvari. Mami zabavni artikl u rangu 'ženomlata'. Nešto proizvedeno za likove koji se materijaliziraju isključivo potkraj berbi grožđa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nije duhovit, još manje praktičan, ali zato uvredljiv za samohranu majku dvoje djece. Rado i temeljito zaboravljam ono što ne mogu podnijeti, pa se više i ne sjećam užasa koji sam poklonio sestri.

Oprala me jedna od njih, kako nemamo para za gluposti, kako bi bolje bilo da nisam kupio ništa.

I tako je počela, moja muka s nabavkom božićnih poklona. Najvećim su dijelom potpuni promašaji. Koji god klišej vam padne na pamet, ja sam mu pomogao cvasti.

Ne znam što se dogodi. Kada dođe do toga, uđem u nekakav košmar i kad se iz njega probudim, kupovina je gotova, stvari iskrcane, a ja, prazan i očajan, već satima gledam u šareni bezdan beskorisnosti.

A nije moguće da je samo do predmeta. Možda zbog pogleda kad ih dajem, tim ludim očima od stakla, uspijevam svaki poklon pretvoriti u uvredu. Znate već. Kupiš kozmetiku: 'Hoćeš reći da ćifim'. Kupiš nešto skupo: 'A sad smo valjda siromašni, sjajno, hvala. Tvoja iskrenost osvježava'.

Lako je s rođendanima. Prikrpaš se nekome, ili ne odeš. Kao, uhvatila te temperatura i povraćanje. Ali Božić? Mislim, da, može, ali nemoj da čujem onda da zapomažeš kad te u paklu budu nabadali na ražanj.

Ni ovozemaljska perspektiva nije bajna. Ne možeš samo tako ne slaviti Božić. Ne ide to, ako to rade svi oko tebe.

I nema tu rješenja.

Znam, znam, pravio sam liste tijekom godine. Ne valja.

Molio prijatelje da mi ništa ne poklanjaju, jer neću ni ja njima. Ispao škrtac.

Pitao ljude što bi željeli da im poklonim. Lažu da ne žele ništa, pa se dure kad to i dobiju.

Pokušao im jednostavno davati novce, da si sami kupe što žele. Ispao kreten.

Pa se svađao početkom prosinca sa svima, a mirio početkom siječnja.

Na kraju koketirao s aktivizmom za ukidanje božićnih poklona. Saznao dosta podataka o poganskim obredima i o tome kako se Isus možda i nije rodio na taj datum. Trubio okolo kako je sve konzumerizam, kako je sve izmislila kokakola, a na Badnjak, Božić i Štefanje proizvede se tri milijarde tona otpada i oblaci ugljičnog dioksida. Da se sav otpad koji nam dolazi kineskim tankerima reciklira, uštedjelo bi se dovoljno energije da Djed Mraz avionom obleti svijet više od 60 tisuća puta. A djeca Trećeg svijeta skapavaju od gladi.

Ali nikako da se otkinem do kraja. Ne mogu ni ja bez Božića.

Slave ga ljudi kod nas zbog svakakvih motiva. Neki po inerciji, neki jer ne znaju što bi inače rekli djeci, neki jer im baš lijepo bude s lampicama i mirisom crnogorice, neki jer su jednostavno ovisni o kaosu priprema. Sve je to legitimno.

A nije kažnjivo ni slaviti ga zbog Isuseka. Ja ga, recimo, slavim jer mi je Isus Krist najbitnija osoba u povijesti čovječanstva (odmah lijepo pozdravljam one koji će upravo prestati čitati. Ništa, pa se vidimo). Jednostavno. Predložio čovjek prije dvije tisuće godina da ljubimo jedni druge. I ne samo to, nego da ljubimo svoje neprijatelje, da molimo za njih i želimo im dobro. Zavrti mi se u glavi kad se sjetim toga. Dok to ne provedemo, sve mi se drugo čini doista manje bitnim.

Rekao je svašta važnoga, vidjeli ljudi da nam je bolje da pamtimo.

Samo ni u jednom Evanđelju nema navoda o tome da je rekao: 'Zaista, zaista kažem vam, tko za moj ročkas ne ubode vrhunske poklone za svoje najmilije, neće baštiniti kraljevstva nebeskog.'

Zašto onda inzistiramo na tome? Odakle korijeni toga poklanjanja, kad ga ni Mesija nije spominjao?

Čitam da je tradicija božićnoga poklanjanja počela kada su se tri kralja počela smatrati bitnim osobama u kršćanstvu. Ne zna se puno o njima, spominje ih se samo u Evanđelju po Mateju. Učeni ljudi, predstavnici tzv. poganskih naroda, došli se pokloniti novorođenom kralju. Pamtimo ih kao Gašpara, Melkiora i Baltazara. A momci nisu komplicirali oko poklona. Donijeli su:

-zlato, kao simbol da će novorođenče postati vladarom;
-tamjan, kao simbol da će ga se slaviti kao Boga;
-smirnu, kao simbol da će djetešce patiti i umrijeti na križu, a i simbol da po njegovu životu nikada neće biti snimljen Disneyjev dugometražni crtić.

To je to što saznajemo. Dosta tanko. Nigdje ne piše jesu li se pokloni dopali malom. Što je bilo s tortom? Je li Josip narezao malo pod četrspet? Je li ovom što je poklonio smirnu bilo bed uz ovoga koji je dao zlato? Je li Sveta Obitelj prepoklonila tamjan, kao što se prepoklanjaju one bolje praline?

I što s mojim problemčićem? Što da se nauči iz te priče o poklanjanju prije više od dva tisućljeća?

Čini mi se ovako: poklanjali su ljudi jedni drugima i prije triju mudraca. Poklona je bilo otkad smo dobili onaj 'sisavački' dio uma, onaj koji sklapa savezništva, žudi za pripadanjem, iskazivanjem privrženosti, koji stremi reciprocitetu. A kao da ništa od toga nije bilo posrijedi kod trojice mudraca. Mislim, sigurno nisu očekivali da Isus naleti kad se nekom od njih trojice rodi beba.

Ako postoje, sav reciprocitet, privrženost i komunikacija tih triju poklona zalaze u sferu shvaćanja da postoji nešto što je veće od nas, a što nam se reflektira u konceptu zajedništva duša na ovome svijetu. Odatle ritualni karakter božićnog poklanjanja. Pratite moju briju? Krivo sam gledao stvari. Temelj moje patnje bilo je preusko shvaćanje odnosa. Svijet je lančana pojava. Nismo samo ja, poklon i primatelj tu. Svi smo.

Pa, ako imate problem kakav sam ja imao, evo mojih prijedloga:

- Osvijesti od koga kupuješ. Ako možeš birati, kupuj od malih proizvođača, OPG-a, umjesto da puniš džepove vlasnicima velikih lanaca. Podrži lokalnu scenu.
- S umjetnošću ne možeš fulati. Kupi karte za koncert ili predstavu, kupi knjigu. Ima dobrih domaćih autora, čujem.
- Osvijesti da poklon može završiti na potpuno nepredviđenu mjestu. Lutalice su to, teško se zaustavljaju. Možda primatelj nije i krajnji korisnik. Mani se opasnog i kvarljivog.
- Svakako odi i u humanitarno, daj nepoznatima. Osim domaćih, imamo sada i ove što jadni preskaču žilet-žice. Pogledajte primjerice stranicu gdje se možete predbilježiti da kupite poklone za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi

Prije nego sljedeći put virtualno opalite o kretenima s kojima dijelite državljanstvo, jer vam je netko uzeo prednost ili vas krivo pogledao, sjetite se da tamo jedva možeš doći na red. Ima dobrote u ljudima.

- Poklonite i sebi malo. I dalje ćete se povremeno osjećati kao debili zbog poklanjanja, ako ste iole slični meni, ali ćete barem ublažiti patnju.

Ja sam si poklonio ovu malu božićnu refleksiju i njome svima čestitam Božić. I onima koji ga slave i onima koji ga ne slave, i onima koji će ga proslaviti za koji tjedan, i vjernicima i ateistima, i onima koji ga žele ukrasti. Ne može biti uvrede ni za koga kad se čestita Božić, čini mi se. Ako slavimo dijete koje je širilo bezgraničnu ljubav toliko jaku da poruka odjekuje i danas, slavimo život. Budimo barem tako na istoj strani. Oni što slave smrt nemaju problema sa zajedništvom.