Vaša priča 'Oči kamene' nedavno je objavljena u Večernjakovu natječaju za kratku priču. Sudjelujete li često na natječajima? Je li vam Prozak bio iznenađenje? Je li nagrada poticaj na pisanje ili svojevrstan vrhunac dosadašnjih nastojanja?

Sudjelujem često na književnim natječajima. Iako sam i prije ove nagrade objavljivala kratke priče u književnim časopisima, smatram da je sudjelovanje na natječajima jedan od koraka u procesu stvaranja mjesta na književnoj sceni. Objavljivanje tekstova na književnim portalima ili u časopisima je ujedno način da tekst pronađe svoj put do čitatelja, a time i do književne kritike. Moja prva priča objavljena je 2013. na Knjigomatu, a nakon toga uslijedile su i ostale objave, s tim da sam na Prozaku i prošle godine ušla u širi izbor. Očekivala sam da ću vjerojatno biti objavljena i iduće godine jer su mi se priče činile kvalitetnijima, ali nisam očekivala pobjedu. Nagrada je svakako vjetar u leđa u daljnjem radu, ali i poticaj da sada moram pisati više i opravdati ukazano povjerenje.

U svojim pričama svjedočite događajima koji su postali vijest u crnoj kronici ili dramatičnim ratnim situacijama. Zašto takav izbor tema?

Zanimaju me svakodnevne teme u svakodnevnim okolnostima, u mojim pričama nema fantastičnih motiva ili ih ima jako malo. U fokusu interesa su međuljudski odnosi, intimne preokupacije ženskih i muških likova u okolnostima koje su otežane životnim dramama. U rukopisu koji sam složila za natječaj Prozak pobijedila je priča koja tematizira preljub iz ženske perspektive. U njemu ima i priča ratne tematike, onih koje tematiziraju poslijeratnu hrvatsku stvarnost u malim dalmatinskim mjestima, ali uvijek me u tom okviru zanimaju ponajviše međuljudski odnosi, emotivna previranja, ožiljci i mijene koje se stvaraju u ljudima. Pokušala sam prikazati kako suvremen način života utječe na ljudsku svakodnevicu, narušava odnose unutar obitelji i bračnih supružnika, udaljava ih u emotivnom i intelektualnom smislu.

Osobina je vašeg stila kratka i precizna rečenica. Koliko razmišljate o čitatelju dok pišete? Koliko vam je važno da komunikacija s čitateljem bude nedvosmislena i da čitatelj ispravno protumači poruku koju mu upućujete?

Dok pišem, razmišljam o glavnim odrednicima priče koje se trudim slijediti kako sam prvotno zamislila. Volim jasne rečenice koje samo ponekad prijeđu granicu preciznog stila. Ako odlučim eksperimentirati, to završi još kraćom i jednostavnijom rečenicom. Trudim se da rečenica bude uvjerljiva, a tekst oslobođen nepotrebnih informacija i ponavljanja. Upotrebljavam literarne postupke kojima pokušavam zainteresirati čitatelja, poput mijenjanja perspektive ili stvaranjem više dimenzionalnih likova, promjenjivih i prikazanih u svom razvoju. Pritom pokušavam ostaviti konkretnu poruku, ali isto tako znam se poigrati sa završetcima koji ostavljaju tekst otvorenim čitatelju koji je time slobodan proizvesti vlastita značenja.

Kad posežete za dijalektom, opisujete tradicionalne odnose u dalmatinskoj obitelji. Imaju li i ostali pisci vaše generacije sličnu potrebu obračunati se s prošlim stoljećem? Koliko nas 20. stoljeće danas određuje?

Kratke priče na dijalektu tematiziraju familijarne odnose u tradicionalnim dalmatinskim obiteljima, uglavnom koncentrirane na manja dalmatinska mjesta. U tom aspektu zanima me kritika patrijarhalnog odgoja i primitivizma kao ostatka prošlog stoljeća. Primitivizam kao fenomen prisutan je i danas, u svim svojim oblicima utječe na kvalitetu života u zemlji u kojoj živimo. Moje podrijetlo u ovome me svakako usmjerilo, pišem o dalmatinskoj sredini kao nečemu što mi je blisko i poznato. U manjim hrvatskim sredinama koje su ograničene prostorom, vrijeme kao da je stalo. Prostor nas uvelike određuje, kao pojedince i društvo u cjelini.
Čini mi se da pisci moje generacije nisu koncentrirani na prošlo stoljeće niti se pokušavaju obračunati s njim. Mislim da su više okrenuti problematiziranju sadašnjice i međuljudskim odnosima u ovom stoljeću, a često i nekim distopijskim svjetovima.
Stoljeće koje smo ostavili iza sebe, dio je naše prošlosti i određuje nas onoliko koliko mu dopustimo. Tradicija je model koji bismo trebali njegovati ako se naslijeđe s kojim se susrećemo pokazalo ispravnim i vrijednim čuvanja. Ako nije, vrijeme nam donosi nove mogućnosti koje treba iskoristiti, a prošlost ostaviti gdje joj je mjesto.

Radite kao profesorica hrvatskoj jezika u jednoj splitskoj srednjoj školi. Prepoznajete li među učenicima autore koji bi sutra mogli slati priče na književne natječaje? U kojoj dobi učenici postaju svjesni književnog talenta? U kojoj ste dobi vi počeli pisati priče?

Predajem hrvatski jezik u srednjoj strukovnoj školi u kojoj jezično izražavanje često stvara probleme učenicima koji su odmah pri upisu odabrali strukovne predmete kao područje svojih interesa. Učenici su u toj dobi na pragu otkrivanja svih svojih mogućnosti i kapaciteta, potrebno ih je samo usmjeriti i pokazati im što je bitno, a na čemu ne trebaju inzistirati. Tako je s učenjem i stvaranjem, a ujedno i sa životnim odrednicama koje bi im kao pedagozi trebali prenijeti. Nakon što primijetim talent, motiviram učenike na daljnje stvaranje kreativnim zadatcima i stvaralačkim igrama. Iz kreativnih igara na školskom satu proizašle su kratke priče i pjesme nakon čega sam ih aktivnije pripremala za literarna natjecanja. Recimo, prošle godine su moji učenici ostvarili uspjehe na LiDraNu, bez obzira na to što pohađaju prvi razred smjera tehničara za računalstvo. S obzirom na opsežan nastavni plan i program hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi, motiviranje učenika na kreativno stvaranje nije jednostavan proces već iziskuje upornost i aktivan angažman s ciljem ostvarenja pozitivnih rezultata. I ja sam počela pisati prve pjesme u tim godinama, a priče su došle nešto kasnije. Sad mi se čini da pišem priče oduvijek, slažem misli na hrpe svaki dan, formiram rečenice u glavi, bez točke i zareza.