Počinjem pitanjem o nastajanju romana 'Doba mjedi' jer odaje dojam da je nastajao barem jedan cijeli život. Što je sve obuhvaćalo istraživanje za roman, kako ste se pripremali?

Prije svega, 'Doba mjedi' je ep. Kao takav, on je gutač materijala. Rijeka koja nosi svoje naplavine, ima svoje mrtvaje, ili se, kao mitska rijeka Bosut kod Vinkovaca, može okrenuti prema svojemu izvoru... Otud je moj roman nešto kao rijeka, i svijesti, i podsvijesti i nesvijesti. Rešerš, koji sam počeo nakon smrti majke (otac je umro znatno ranije) bio je obiman. Zamislite samo koliko je toga Claudio Magris, blistav autor, morao pročitati da bi napisao svojevrsni ep o samo jednoj rijeci, doduše najvećoj, o Dunavu?

U slučaju mog romana naročit mi je problem bila Poljska. Prošao sam masu primarne i sekundarne literature. Poljska 1943-45. daje sliku potpuno pomahnitalog kutka Zemlje. Poljska je povijest najgora od svih koje donekle poznajem, uključivo povijest naših prostora. Od mnogih pitanja koja su mi se nametala prolaženjem izvora, najteže mi je bilo čitati o poljskom antisemitizmu. Jedva to mogu shvatiti! Ne samo antisemitizam elita – jer i njihovi najbolji pisci, pače nobelovci, kao Reymont, na primjer, imaju antisemitskih ispada i kleveta - već pučki antisemitizam, onaj 'narodski'. Potonjeg je u Hrvatskoj bilo manje. Nasreću, mnogi novi poljski izvori o tom nemilom pitanju odmah se prevedu na njemački pa sam ih mogao čitati. To je razumljivo, Nijemci bi tako rado podijelili povijesnu krivnju s bilo kime, pa i s Poljacima. Antisemitizma ima u Poljskoj i danas, premda Židova, nakon zadnjeg vala emigracije u Izrael oko 1968. godine prošlog stoljeća, gotovo da više nema. Ovo je potvrda Adornova uvida da antisemitizam nema nikakve veze sa Židovima.

Antisemitizma je poljskoga bilo i ima ga, ali u Drugom ratu nije bilo kolaboracije s nacistima u onom smislu koji poznajemo u ovom dijelu svijeta. Obje poljske vojske, Zemaljska i Narodna armija, prokomunistička, tukle su se s Nijemcima herojski, često do zadnjeg čovjeka. Da skratim: čitao sam dosta historiografije, da bih napisao roman koji nije historiografija. Čitao sam mnogo biografija, da bih napisao nešto što nisu biografije. Čitao sam napokon prekrasnu Maeterlinckovu knjigu o mravima, neću Vam reći zašto. Imate na kraju popis osnovnih materijalija.

Za Vaš roman bitno je pitanje privatne povijesti u sklopu velike povijesti, a posebno je intrigantno jer se radi o povijesti poraženih. Te su priče potisnute i nisu zaživjele u kolektivnoj memoriji. Čitajući 'Doba mjedi', stječe se dojam kao da u romanu izranja neki potonuli svijet. Koliko je teško, a koliko oslobađajuće pisati toliko životnu priču?

Kako sam ja zadužen za priče, ispričat ću Vam jednu noviju. To nije priča, ali kao da jest.

U Italiji ima jedno selo koje je, izgradnjom neke brane, potpuno poplavljeno, do iznad zvonika selske bogomolje. No hir prirode hoće tako da se to selo, svake četiri godine, iz vode koja se povuče, pomoli, izroni, na mjestu gdje je bilo oduvijek: sve je tu, kuće, bogomolja, trg, štale... Seljani koji još žive okupe se na taj datum koji je uvijek u istom tjednu, kako rekoh, svake četvrte godine.

Tako je i moj roman: jedna konfiguracija koja uskrsne u čitanju, čim se povuče Leta, mitska rijeka grčkog zaborava.

Kompozicija romana originalna je u našoj književnosti. Glas dajete i nerođenom djetetu. Zašto Vam je taj okvir, i taj glas, bio važan?

Nerođeni je nešto kao teološka domislica, teologija bez Boga. No kako je teologija, kako riječ kaže, znanost o Bogu, to je onda ta moja domislica jedna samostojna osebujnost. Oslanja se na svakome razvidnu činjenicu da svi mi imamo, barem do najnovijih vremena kad se čovjek stao odlučnije petljati u Božje poslove, jednog oca i jednu majku. Nerođeni zna tko će to biti ako se uopće rodi. Uistinu, šanse da se ja rodim baš od njih bile su vrlo slabe. Nerođeni raspolaže uvidom u ono što dolazi, ali nema moći išta promijeniti jer još nije rođen. Njegovo je znanje nemoćno, kao što su to, mislim si ja, i molitve. Ali bića kao on, kako stoji u romanu, locirana su u svim svetim knjigama čovječanstva. Dalje iskopajte sami. Uostalom, čini mi se da su žene superiorne u odgonetanju tih slojeva romana.

Roman 'Doba mjedi' daje sliku rata kao bezumlja i besmisla u čemu se mnogi zateknu slučajno. Možemo reći da je narod u svakom ratu manipuliran, no koliko je u slučaju nacizma bila riječ i o kolektivnom pristajanju uz samu ideju?

Vi ponavljate jedno staro pitanje koje postavljaju i sami Nijemci: Kako je bilo moguće da 'narod pjesnika i filozofa' nasjedne idejama jednog mazala? K tomu, nije se tu radilo o nekim idejama već o nekoliko gesti uvježbanih pred zrcalom. Samo to pitanje može zvučati pošteno jer izgleda samokritički. U zbilji, sve je radilo za Hitlera, pa i mnogi pjesnici i filozofi. Heidegger je u tom mazalu vidio 'pastira Bitka'... U neku ruku, to je najviše odličje koje jedan filozof, uzgred od novovječnih mislilaca najposvećeniji 'nadolasku Bitka', može dati nekom diktatoru.

U redu, narodi su, kako Vi velite, manipulirani, tako se eto, i moj otac, kako je navodio u svojim biografijama, mudro zaobilazeći istinu, naprosto 'našao u Poljskoj 1943.' Ali roman opisuje i pojedince koji su slijedili svoje odluke, čak i u uvjetima koncentracionog logora. To je u romanu lik Vere Kempf. Kempfa je povijest nosila kao iverak koji pluta u struji površinom rijeka, dok su mnogi potonuli, kao Sofija, Kempfova jedina prava ljubav, u romanu. Vera Kempf, koju su iščupali iz Stare Gradiške, otišla je, svojom voljom, u Šumu, i poslije na Sremski front što je bila klaonica. Ja ću uvijek poštovati njezine izbore, kao što ću se boriti za oca, amnestirajući ga od krivnje koju bi sam skrivio (a koja druga postoji?). Potonje opisano je u poglavlju 'Kainov znak'.

Kakav je Vaš odnos prema povijesnom revizionizmu i u kojoj mjeri vlasti danas manipuliraju osobnim sudbinama?

Gospođa Mrak Taritaš ima pravo: čim se promijeni ime tog stanovitog trga, kod nas će poteći med i mlijeko. Sve je spremno za otvoriti slavinu, valja samo promijeniti nekoliko plavkastih ploča. Kako je to jednostavno! Englez veli: It's too good to be true

No posvetit ću par riječi onom naoko potkovanijem revizionizmu koji ne zastaje na dnevnim parolama. Uzmimo u pamet osnovnu tvrdnju revizionističkog pristupa povijesti Drugoga rata koja glasi: mi smo se 1945. našli u Jugoslaviji protiv vlastite volje. Molim? Kako to, protiv vlastite volje? Tko smo to mi? Kako se konotira to povijesno mi? Prema tvrdnjama samoga Tuđmana, u narodnooslobodilačkoj borbi (ako se nju smije još spominjati kod stola) sudjelovalo je, u postotcima, više Hrvata od pripadnika drugih naroda. Pa gdje su oni nestali, u kojim bespućima? Ili krenimo još korak dublje u vrijeme: današnji pravaši, čisti i neoprani, sigurno ne znaju da su njihovi predšasnici slavili srpske dinaste kao ujedinitelje; s koliko su čežnje oni gledali tamo daleko, na istok... Uzgred, ustaško posvajanje starčevićanstva jest totalna krivotvorina iskonskog pravaštva.
Povijest je puna paradoksa, istina je mnogo kompleksnija, a revizionisti je čine plošnom, uglavnom u svrhu zamagljivanja pravih problema. U tome se oni ne razlikuju od dijela političke klase koju opslužuju opskrbljujući je prividnim argumentima.

U jednom intervjuu na temu svog odlaska iz Hrvatske početkom 90-ih izjavili ste: 'Bilo je trenutaka kad čovjek sam sebi izgleda kao luđak, da govori neki jezik koji je samo naoko hrvatski.' Kako danas gledate na svoj povratak nakon desetak (?) godina života vani s obzirom na to da ni danas ne živite u Zagrebu, nego na otoku?

Pa ja jesam, u međuvremenu, vrag vam je dug život, odživio i u Zagrebu gotovo desetljeće i po, ali to se nije primjećivalo. Uvelike sam koristio prednosti koje ima nevidljivi čovjek, onaj koji, kako je to početkom devedesetih primijetio Žorž Paro, 'hoda uz fasade'. U te privilegije spada da može promatrati iz pozicije svoje nevidljivosti, te ima privilegij nezavisnog mišljenja o viđenome. Teško je, naime, likvidirati zrak ili sjenu.
Nema inače ničega lošeg u životu na otoku, naprotiv. Iako, u ovoj mojoj robinzonijadi ima nečega falšnog: a to je u činjenici da se od tamo mogu javljati internetom. Hoću reći, o dolazećoj apokalipsi saznat ću jednako brzo kao i vi. Pravi Robinzon mogao je računati s odgodom, a u međuvremenu je čavrljao sa svojim osobnim divljakom. Na mom otoku najveći divljak sam vjerojatno ja sam. Šalu na stranu: živim potpuno u skladu sa svojom pozicijom.

Za roman 'Doba mjedi' dosad ste nagrađeni s nekoliko bitnih regionalnih književnih nagrada. Kad sam Vas obavijestila da ste ušli u finale tportalove književne nagrade, prvo što sam čula od Vas je da bi to bila prva domovinska nagrada koju biste mogli dobiti. Kako se osjećate kao pisac u kontekstu hrvatske književnosti?

Molim, obratite pažnju na formulaciju to jest da je ona u konjunktivu: nagrada koju bih mogao dobiti. Kako god, u odnosu na primjer na Nazorovu nagradu, koja je ove godine obavljena i probavljena furtimaški i kampanilistički kao nikada do sada, u slučaju tportala sve je na ogled, i dobro je što je tako, ispalo na kraju kako mu drago.Pisac se u kontekstu hrvatske književnosti, makar trenutno, osjeća dosta dobro.

Čini se da je za Vaš umjetnički rad ključan osjećaj da je pojedinac uvijek na suprotnoj strani od vlasti. Što Vas privatno najviše identitetski određuje?

Identitetski me najviše, na negativan način, određuje ideološki uvjetovana naredba, ili politička narudžba ako hoćete, da je identitet nešto što valja čuvati, valjda kao zjenicu oka svoga. I to čuvati kao neokaljanog jer on je kvaran kao mlijeko i lako pođe po zlu, a ima biti 'od komada', upravo 'stamen'. Ideološki je u tome to što se radi o potpunoj neistini. Identitet ne može biti od komada, i nikako nije dobro da se on određuje negativno, dakle, protiv onih koji u taj identitet ne spadaju. Identitet je krpotina, i to je u njemu ono najbolje: igra genetskog nasljeđa kondicionirana povijesnim, političkim, društvenim, klimatskim, kakvim sve ne okolnostima. To je retorta svagda uzburkanih sokova. I najčešće je tako, a taj je uvid kustosima 'čistog identiteta' nesnošljiv, da su u onome 'mi', via facti, ako nikako drugačije a ono iskustvom života u do jučer zajedničkoj domovini, već uvijek uključeni i 'oni'.

Što se pak tiče odnosa pisca i vlasti, tu mi je Krleža, kao i u toliko drugih stvari, primjer, ali negativan. Krležina blizina vlasti nakon pobjede 'njegove' opcije, umrtvila je moć krležijanske negacije... Nije naime nikako moguće da on, čiji je mozak radio uvijek uzrujano na stvari negacije i neke više sinteze, nije vidio da socijalizam, najkasnije od početka sedamdesetih, sam sebe mortificira; nemoguće je da bi mu promakle najave rasapa onoga u što je vjerovao; da ne bi naprimjer primijetio kako su vrhovi vlasti odustali od Jugoslavije prije nego sami narodi (!)... i kako su se spremali za nove sporazume s dojučerašnjim ideološkim protivnicima, eda bi ostali na vlasti. Što se to s Krležom ipak dogodilo, a dogodila mu se svojevrsna ideološka mrena, upućuje na štetnost blizine vrhovima vlasti, gdje uvijek, kako sam napisao u drami 'Nevjesta od vjetra', pušu ledeni vjetrovi osame. To jest gdje su svi protiv svih. Začudo, ta je drama u Zagrebu igrana, čak u HNK-u (Alma Prica kao Gemma Boić, naša glumica također, kao i moja malenkost, dijelom njemačkog porijekla).

Otud mene nikada niste vidjeli u 'stranačkim prostorijama', u kojima se, u noći 'izbornih pobjeda', pobjednici valjaju po podu umotani u šarene krpe, a i nećete. Kao što izričito ne volim miješati se s'‘našim poznatima'.

Vidite li neke sličnosti između valova imigracije u okviru terezijanskih reformi u XVIII. stoljeću i današnjih zbivanja kad su i opet u pokretu mnoštva? Kako u tom kontekstu procjenjujete politiku Angele Merkel?

Kako god, kamo god, s razloga gladi ili ugroze za puki život, to nikada nije lako. Ta zamislite samo: neki je moj daleki predak, u najboljoj dobi, odjednom udario šakom o stol i povikao: 'Sutra idem u Transilvaniju!' Što god to u njegovoj glavi bilo. Svaki treći njemački kolonist, u okviru relativno uređenih prilika kakve je osiguravala 'prosvijećena carica' Marija Terezija, do kraja prve godine imigracije umro je ili je bio ubijen. Karl May je mala beba prema svemu tome što se tada zbivalo. A tek danas? U našem užem kontekstu, smjer se obrnuo: u Njemačku se i opet sklanjaju oni koji naprosto hoće prodati to što još imaju, a radi se najčešće o goloj radnoj snazi. Što se Sirije tiče, ljudi bježe spašavajući živu glavu... Motivi su drugačiji, no svakako se ozbiljuje prognoza Jacquesa Attalija da će XXI. stoljeće biti stoljeće masovnih emigracija. No on se prevario u tome što je tvrdio da će nove migracije biti naprosto potraga za boljim životom, a ne njegovo puko spašavanje. To su tragični razmjeri planetarne nesreće.

I Volksdeutscheri vraćali su se u daleku i zaboravljenu, potpuno razrušenu postojbinu jer im ništa drugo nije preostalo. Protjerivanje njemačke manjine iz Jugoslavije valjda je najveća glupost koju je počinila tadašnja vlast; da se i ne govori o tome što se radilo o osvetničkoj pravdi, u okviru koje svi imaju platiti za ono što je počinila nekolicina. I to je imalo tragične razmjere: preostali Nijemci, prije deportacije ako bi je dočekali, pokušavali su preživjeti u uvjetima koji nisu bili bitno bolji od nacističkih koncentracionih logora. To je gorka istina. Danas mislim da su oni stradali uglavnom zato što su nešto imali. Opasno je bilo nešto imati (tvornicu, mlin, krčmu, zemlju), pa se njima u neku ruku dogodilo ono što se dogodilo većini Židova. Povijest zna pomiješati tragične i perverzne elemente. Politika Angele Merkel više je na liniji 'prosvijećene carice' nego stvarnih gospodara današnjeg svijeta. Možda će ona za to morati platiti cijenu gubitkom vlasti, ostaje vidjeti.