FINALIST TPORTALOVE NAGRADE

Bekim Sejranović o pisanju, ranama prošlosti, ovisnosti i životnom apsurdu

09.11.2016 u 12:22

Bionic
Reading

Finalist književne nagrade roman@tportal.hr Bekim Sejranović o sebi je rekao štošta u svojim romanima, a u svom posljednjem 'Tvoj sin Huckleberry Finn' ponajmanje se štedio. U razgovoru za tportal 44-godišnji pisac bez zadrške govori o društvenim predrasudama, apsurdu vlastita života, vječnoj potrazi za mirom, narkoticima, zbilji i fikciji u svojim romanima i prilagodbama na koje je bio primoran. Na pitanje koliko je iskren u životu, kaže: 'Ja iskreno kažem da lažem'

Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom. Nakon završene Srednje pomorske škole u Rijeci seli se u Oslo gdje je magistrirao južnoslavenske književnosti. Posljednjih šesnaest godina u Norveškoj radi kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance te piše i objavljuje prozu. Od 2011. do 2014. živi u Ljubljani, a od svibnja 2015. živi i radi u Zagrebu.
Njegov roman iz 2015. 'Tvoj sin Huckleberry Finn' u izdanju VBZ-a jedan je od njih pet koje je među finaliste nagrade roman@tportal.hr izabrao stručni žiri u sastavu Miroslav Mićanović, Jadranka Pintarić, Katarina Luketić, Ivica Buljan i Ursula Burger. Žiri je u obrazloženju napisao kako Bekim Sejranović ponovno ispisuje priču o svom djetinjstvu u Bosni, odnosima u tzv. disfunkcionalnoj obitelji i njezinu preživljavanju u prepoznatljivom nam 'bosanskom' modu, emigraciji i balkanskom (ne)snalaženju u skandinavskom društvu i uspio je iznaći intrigantnu pripovjednu struju. 'Tvoj sin Huckleberry Finn' (V.B.Z.) je roman rijeke/ceste u kojem arhetipski Junak kreće na putovanje u kojem će se – kroz razne nevolje, ugroze, kušnje – raspasti i ponovno sastaviti u samospoznaji. Pravi hard-boiled roman, zgusnutih doživljaja i emocija.

Priznali ste nedavno kako vam intervjui i sudjelovanje na književnim promocijama kao piscu najteže padaju. Namjeravali ste se nakon godine dana koja je bila ispunjena upravo takvim događajima povući neko vrijeme i posvetiti novim knjigama.

Umoran sam malo od svega. No više od putovanja nego od priče, iako mi ovo drugo ponekad i teže pada, ta uloga pisca zabavljača. Putujem na relaciji Zagreb - Brčko – Ljubljana - Oslo i još kojekuda, nemam ni mira ni vremena za pisanje. Trebaš biti na jednom mjestu barem tri tjedna da bi nešto napisao. A meni je to trenutačno nemoguće. Bilo je toliko promocija, festivala, čovjek se pogubi u svemu tome, umori, iscijedi. A što se novog romana tiče, sad uskoro izlazi zbirka mojih literarnih putopisa 'Dnevnik jednog nomada' u izdanju VBZ-a, i prijevod strip-biografije Edvarda Muncha 'Munch', također u izdanju VBZ-a. Autor stripa je Norvežanin Steffen Kverneland i taj strip uistinu je vrhunsko umjetničko-dokumentarno djelo. Dobilo je jako dobre kritike i nekoliko bitnih nagrada. Nakon toga ne znam što ću, vidjet ćemo. Imam nekoliko ideja, samo treba početi.

Finalisti tportalove nagrade

Uz Sejranovićev roman, u finalnoj konkurenciji još su 'Doba mjedi' Slobodana Šnajdera, 'Područje bez signala' Roberta Perišića, 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića i 'Na osami blizu mora' Zorana Ferića, a dodjela nagrade održat će se 14. studenog u 18.30 u zagrebačkom Caféu Velvet (Dežmanova 9). Pobjednik dobiva nagradu u vrijednosti od 50 tisuća kuna, a ostali finalisti dobivaju tablet računala.


U svojoj posljednjoj knjizi dotičete se svega što vas je najviše obilježilo – oca, rijeke na kojoj ste odrasli, žena koje ste voljeli, putovanja koje vas je usrećilo i književnosti.

Često znam reći da svaki roman pišem kao da mi je prvi i posljednji, nije me briga za ono što sam ranije napisao, ili ako se možda čak i ponavljam. Ja pokušavam pisati o svemu, o svim aspektima života, što je naravno nemoguća misija, ali ipak treba pokušati.

'Tvoj sin Huckleberry Finn' prvo je napisan i objavljen na norveškom. Nisu izostale ni odlične kritike za roman u Norveškoj. Dvostruki uspjeh jer čitatelji ni tu nisu ostali ravnodušni.

Prvu praverziju romana započeo sam pričama s mog riječnog putovanja Savskom bubom; ta verzija imala je nekih 600 stranica i bila je prvo napisana na našem. No odlaskom u Norvešku preveo sam je, malo skratio i uglancao za njihova izdavača. A onda sam tu norvešku verziju ponovo preveo - prepisao na naš i skratio uz pomoć urednika za nekih 150 stranica. Vjerojatno bih je još kratio, ali jednom moraš reći dosta, to je to. Kad gledam na svoju književnu karijeru tu i u Norveškoj, to su dvije potpuno različite i odvojene priče. Drugačiju poziciju imam gore nego ovdje i potpuno je drugačija percepcija tog teksta.

Kakva je percepcija gore?

Nekima smeta tih nekoliko stranica u kojima kritiziram Norvešku, a ovdje to nitko nije ni primijetio. Mnogi su u Norveškoj skočili na taj dio u knjizi.

To nije prvi put. Ista je situacija bila i s romanom 'Ljepši kraj' u kojem ste se dotakli Norvežana, a oni pobješnjeli na vaš osvrt. Ta kritika vas je toliko iznervirala da ste morali napisati svoj komentar. Što su vam konkretno zamjerili?

Nisu svi, bila je samo ta jedna kritika koju ne bih nazvao čak ni negativnom, nego potpuno promašenom. Ta kritičarka je napisala da je sve što pišem o Norveškoj površno, da je to pogled izvana. Norvežanke sam tobože opisao kao zgodne radodajke (što je činjenično potpuno netočno, jer glavni junak vodi ljubav s postarijom Šveđankom, i to ne baš često), pa, kao, sve je puno droge i seksa (normalno kad čovjek ima problema s ovisnošću), a to, po dotičnoj kritičarki, nikako nisu reprezentativne teme kojima bi se trebao baviti jedan useljenik. Useljenik bi valjda trebao pisati o problemima oko integracije, učenja jezika, pronalaska posla, o tome kako mu je dolazak u Norvešku bio 'vrh' itd... No o tome sam već bio pisao u 'Nigdje, niotkuda', koje očito ona nije bila čitala. Istovremeno sve što pišem u toj knjizi o Bosni njoj je bilo jako uvjerljivo, no ispostavilo se da uopće nije shvatila što sam htio reći, niti sam opisivao Bosnu, nego tek jedno selo i kolibu u planinama. Kao da je ta kritičarka živjela u Bosni pa zna kako je tamo. A to što pišem o Norveškoj kao nije vjerodostojno jer nije iznutra, i, kao, ne kužim ja to jer... jer sam stranac, valjda. Pa kad će biti iznutra, kad ću prestat biti stranac, tamo sam već preko 22 godine. Ima toliko norveških pisaca koji su mnogo više kritički nastrojeni u svojim djelima prema norveškom društvu ili režimu, kako god, ali oni im nisu zanimljivi jer nisu doseljenici. I u Srbiji je bilo par reakcija tobože da sam ih opisao u malo negativnijem svjetlu. Ali što sam mogao, napisao sam kako se zbilo, mislim da sam prikazao i mnoge lijepe stvari koje su nam se tamo dešavale. Pišem o onome što me zanima i što me opsjeda, o onome što ljudi ne mogu pročitati u novinama, o onome što sam doživio, čuo od nekog, pročitao, namaštao... Pišem o onome o čemu se ne zna dovoljno. Nije da sam tako odabrao. Teme nađu tebe, a ne ti njih.

No unatoč svemu, priznanja u Norveškoj nisu izostala. Ta je zemlja bila vaša sudbina, no ne prihvaćate je ni dan danas, niti pretjerano volite.

Ma nije da je ne volim. Taj dvojak odnos imam i prema Bosni ili Hrvatskoj - i volim i ne volim. Ima dana kad ne volim samog sebe. A stvari koje ne volim kritiziram. Stvari koje ne volim kod nas isto kritiziram npr. korupciju i nacionalizam. Ali u romanu sve to je mišljenje pripovjedača, to je njegova subjektivna percepcija stvarnosti. Na kraju krajeva on voli pretjerivati, lagati, pa kako možeš vjerovati čovjeku koji ti iskreno kaže da laže. Ljudi ne razumiju da je pripovjedač glavni lik u romanu kojem možeš vjerovati ili ne trebaš. Ja kao autor nemam s tim ništa. Osim toga pripovjedač ponajmanje štedi sebe.

Odakle taj antagonizam prema norveškom piscu Karlu Oveu Knausgaardu s kojim su vas čak usporedili na koricama hrvatskog izdanja vašeg romana, a vi ga osobno ne cijenite i niste ga čitali. Zašto onda toliko kritika na njegov račun s vaše strane?

Ma ne kritiziram ja Knausgaarda, nisam ga niti čitao. Moja je kritika upućena prema percepciji norveških čitatelja. Proglasili su ga prekretnicom u svjetskoj književnosti, a ja, eto, ne mislim tako. Barem ne zasad, možda promijenim mišljenje, ne bi bilo prvi put. Mislim da tih njegovih šest tomova nisu napisani da se prvenstveno čitaju, nego su nešto poput 'Uliksa' za koji je Danilo Kiš rekao da je najveličanstveniji promašaj u svjetskoj književnosti. Knausgaard fura svoj film, kao i ja, uostalom. 'Moja borba' kao koncept zadivljujuće je monumentalan. Dobro, istina je da mi ide malo na živce taj lik, možda sam mu malo i zavidan, tko ne bi bio. Sad su se gore pojavili komentari - 'aha, ti pišeš kao Knausgaard', sad ja, kao, njega kopiram. Odnosno ne samo ja, nego tko god piše ono što nazivaju 'aubiografskim', odmah je kopirao Knausgaarda. No objavio sam tri romana prije nego što je on počeo objavljivati tomove 'Moje borbe'. Pa nije on taj stil pisanja izmislio, niti je prekretnica u svjetskoj književnosti. Prije bi se moglo reći da je doveo takav način pisanja do apsurdnih granica. Uzelo je tolike razmjere da je u Norveškoj postignuće ako si pročitao cijelog Knausgaarda, kao da si prošao 50 kilometara na skijama. Svi su ga pročitali i oni koji u životu ni jedne knjige pročitali nisu. Ide mi na živce ta fama oko njega, ali je shvaćam. Zanimljivo je i to da on zapravo opisuje više švedsko nego norveško društvo i kritizira ga, a Norvežanima je to totalni orgazam. Pratim norvešku književnost i ima puno boljih pisaca od Knausgaarda, samo što ne pišu na tri tisuće stranica nego dvjesto, tristo. Volim jako Thomasa Espedala, koji je Knausgaardov prijatelj, piše slično kao on, iako, barem po meni, puno bolje.

Mislite da biste postali pisac da niste otišli u Norvešku?

Tko zna, teško je sad to reći. Pisao sam i prije odlaska u Norvešku, iako ne baš ozbiljno. Možda bih postao novinar u Novom listu, bio čak i glavni urednik. Sad bih se gledao u seriji 'Novine'. Ma šalim se, naravno. U Norveškoj sam magistrirao književnost, jedno vrijeme, pet, šest godina radio kao asistent te lektor na fakultetu, predavao sam bosanski/hrvatski/srpski, uvodni semestar, pa gramatiku, književnost, prevođenje, sve to na odsjeku za slavenske jezike, a na kraju sam pokrenuo i predmet južnoslavenske književnosti na odsjeku za književnost, dakle studenti su čitali norveške prijevode južnoslavenskih pisaca. Onda sam pokušao upisati doktorat, predao sam molbu dva-tri puta, no nisam dobio stipendiju, a nisam ni bio siguran želim li uopće akademsku karijeru. Nekako mi se činilo nepošteno raditi nešto za čim ne goriš. Umjesto doktorata napisao sam roman 'Nigdje, niotkuda' koji je dobio nagradu i onda je krenulo. Postao sam pisac, a ne sveučilišni profesor. Što je bolje, barem za studente (smijeh).

Otac je neizostavna tema u vašim romanima, muška figura koja vam nedostaje u životu, no uvijek vam je u mislima. Ovaj je roman jednim dijelom i pismo njemu i rijeci Savi na kojoj ste proveli zajedničke trenutke dok ste bili dijete.

Nema pisca koji se u svojim djelima nije obračunavao s obitelji. Zna se što je rekao Dostojevski, ja bih na to njegovo rekao da su sve obitelji lude. Svaka ima neki kostur u ormaru, neku priču iza te fasade koja nas prati kroz život. Ovo što sam napisao o ocu sada je kostur priče, nisam još gotov. Bit će još toga. Za mene je to jedan proces. Kad sam imao dvadeset, u meni je bilo nakupljenog bijesa zbog njega, nisam znao kako ga objasniti, nisam znao uzrok tome. Kasnije sam ga počeo više razumijevati, posebice kad sam i sam postao otac.

Je li tata koji već godinama živi u Australiji konačno pročitao roman?

Jest. Ja i otac baš i ne pričamo, ali zahvaljujući mom 14-godišnjem polubratu kojem sam poslao roman, tata ga je dobio za rođendan. Kad sam polubrata pitao koji mu je bio komentar nakon čitanja, odgovor je glasio: Rek'o je matori da si nadjeb'o Bukowskog. Stari je to mislio sarkastično, na foru da crnji ne mogu biti.

U romanu detaljno opisujete i svoje dugogodišnje iskustvo s opijatima, ne skrivate baš ništa.

Najprije da pojasnimo: opijati su tvari nastale na bazi opijuma, poput heroina, ili sintetički poput metadona ili heptanona. 'Spid' to jest amfetamin nije opijat, trava nije opijat, LSD, MDMA, ništa od toga nisu opijati, glavni junak nije na opijatima. Napisao sam to jer se tako dogodilo, tako je izašlo iz mene. Zašto bih to skrivao? Slobodno se može pisati o opijanju, alkohol je OK, cigarete su OK, klanja i ubijanja su OK, ali popušiti džoint ili povući lajnu spida je bauk. Želio sam skinuti s toga tu stigmu. Malo i educirati ljude. Tim ne šaljem nikakvu poruku, to je život kao takav, takve stvari se događaju, to je stvarnost kakvom je doživljavam, odnosno kakvom sam je doživljavao. I nisam o tome pisao kao o nečemu pozitivnom, naprotiv. Umjetnici su ti koji bi trebali govoriti o stvarima o kojima se inače ne govori. I Norvežani su mi to zamjerili. Ne kužim. Za rokere je OK ako se drogiraju, ali ne i za pisce. A za njih pak stoji predrasuda da su svi alkosi. U suštini i jesu zato se i ne družim puno s njima (smijeh).

Koliko je bolest, točnije tumor želuca koji ste odstranili prije nekoliko godina u Norveškoj, bila prekretnica ili poruka da prigrlite malo uredniji stil života.

Prestao sam piti jer mi je tako doktor savjetovao, ne bih smio ni cigarete, ali moram s nečim pomiješati travu kad motam.

Činjenica jest da u obitelji sve počinje i da nas obilježi za cijeli život. Vi ste svoje odrastanje bez roditelja uzeli kao izgovor ili obrazloženje za mnoge svoje kasnije životne postupke i način života?

Moja hipersenzibilnost ima korijene u mom djetinjstvu, zbog nje sam, moguće je, i postao piscem. Ali mogao sam postati i pljačkaš. Nisam samo ja imao takvu priču, mnogi pisci meni dragi prošli su sličan put. Odrastati bez majke i oca ostavi pečat na djetetu, posebno u prve tri godine života kad se najviše izgrađuje njegov karakter. Svaki nedostatak ljubavi dijete osjeti. Kod mene taj proces koji je započeo u djetinjstvu traje cijeli život, ostavlja tragove koji se ne mogu samo tako ignorirati. Često se zamislim kako moji starci koji su me dobili 1972. nisu ni mogli zamisliti što će se sve desiti od tada do sada u našoj obitelji. Nema te fikcije koja može nadići stvarni život. A najbolje je kad se fikcija nadoveže na stvarnost ili obratno. Sve se može povezati pričom. Sve je priča, sve počinje s Bio jednom jedan...

Jeste li od svojih roditelja ikad čuli riječ – volim te?

Od oca nikad, ili je to bilo toliko davno da se ni ne sjećam. Od majke jesam. Majka sad pak ponekad pretjeruje u tome jer ima lošu savjest zbog svega što se dogodilo kad sam bio mali, ali ja joj ništa ne zamjeram. U biti najviše ljubavi u životu dobio sam od djeda koji me najviše mazio. Baka, ili majka kako sam je zvao, me ljubila, ali i tukla. Doduše uvijek i samo po guzici. Bila je temperamentna žena, bog i batina u obitelji.

Osjećaj nepripadanja i nemira prati vas cijeli život. Opisali ste slikovito taj trenutak u knjizi koji ste prvi put osjetili kao dijete. Taj trenutak vraćanja s tržnice jednog osmogodišnjeg dječaka s cekerom punim namirnica i težinom, odnosno prazninom u sebi.

Shvatio sam tada da taj način života koji živim nije normalan, taj osjećaj koji imam, ta praznina ne bi smjela postojati. Rano sam shvatio da nosim to nešto u sebi, nekakvu nesigurnost, tjeskobu, strah od ne znam ni ja čega, i osjećao sam da me to čini drugačijim od ostale djece, ali nisam znao uzrok tome. No nitko me ništa pitao nije, bio sam dobar u školi, dobar mi je bio apetit, svi su mislili, dijete je zdravo ništa ga ne muči. Nije se tada toliko gledalo na dječju psihologiju kao danas. Vjerojatno bih dobio dijagnozu da sam hiperaktivan da je onda bilo kao danas, možda bi me i oduzeli roditeljima i strpali u neki dom. Stvar je u tome da dječja depresija često ima simptome poput ADHD-a, to jest hiperaktivnosti.

Često spominjete bipolarni poremećaj ličnosti?

Dobio sam jednom dijagnozu bipolarnog poremećaja, da.

Koliko su možda i narkotici pridonijeli tome?

Ne vjerujem. Mene narkotici stabiliziraju. Tako ja to objašnjavam. Jer sam bipolaran (smijeh). U biti, svi smo mi bipolarni, a to je samo novo ime za manijakalnu depresiju. Ima više od 30 oblika te bolesti. Svatko u životu nađe nešto što ga smiruje. Netko radi jogu, netko trenira, ja eto imam svoju 'medicinu'. I još i treniram. Ponekad radim i jogu. Trčim na skijama, vozim bicikl, da ne bi ispalo da ništa živo ne radim osim...

Kada ste ono što vas je gušilo godinama konačno stavili na papir ili se nekome povjerili?

Prvo je bilo pisanje, s tim da nisam bio svjestan što pišem. Evo, sad sam bio u Brčkom, a jedna gospođa donijela mi je nešto što sam napisao u sedmom osnovne, a izašlo je u Oslobođenju. Naslov je bio 'Rijeka Sava'. Kao da je netko uzeo ulomak iz ovog mog zadnjeg romana, jako slično. A počeo sam s jednim punk bandom u Rijeci sam pisao tekstove. I onda sam počeo pisati pjesme, dobro što nikad nije objavljena zbirka mojih pjesama, ne bih se proslavio. Tri pjesme jesu objavljene i to je sasvim dovoljno.

Pa za sebe kažete često da ste prvenstveno pjesnik?

To je više simbolički rečeno jer ima jedna teorija koja mi se sviđa, a kaže da možeš podijeliti ljude na pjesnike i birokrate. A što se tiče povjeravanja nekom, možda je prvi put to bilo u Norveškoj kad sam išao psihologu. Samo nisam bio svjestan uzroka mog stanja. Bio sam mlad, bijesan, htio sam eksplodirati, a nisam znao zašto ili padneš u depresiju, ne da ti se danima dizati iz kreveta, a ne možeš uperiti prstom u nešto i reći to je zbog toga. Sad sam malo pomalo shvatio uzrok i korijene koji sežu u djetinjstvo. Ali čeka me još posla. Ako doživim pedesetu, šezdesetu, tek ću onda biti na miru sa samim sobom. Možda.

Gdje danas pronalazite svoj mir, gdje ste najsretniji?

Na svom brodu na Savi. Knjiga je u biti pismo mom ocu da shvati kako mi treba novca za veći brod. S 'Tvoj sin, Huckleberry Finn' završavam to pismo.

Često znate reći kako ne možete pobjeći od egzistencijalnih strahova?

To mi je najveći problem, hoću li sutra imati krov nad glavom. Ali to je problem koji muči mnoge, a ne samo mene. Ni u Norveškoj nema uvijek posla, posebno u zadnje vrijeme. Sad živim od stipendije koju mi je dala Norveška. Kad mi to iscuri, morat ću se vratiti u Norvešku, a tamo mi se nikako ne vraća, ili tu nešto raditi. Ne znam gdje ću biti za godinu dana, šest mjeseci, od čega ću živjeti. Kad bih imao krov nad glavom i kakve- takve redovite prihode, psihološki bi me smirilo. Tada bih i više mogao pisati, manje bih putovao.

Ta nesigurnost vas je koštala i najljepše ljubavne veze koju ste opisali i u romanu.

Iskustvo je zeznuta stvar. Spoznaš neke stvari, ali te može napraviti kukavicom. Neke stvari si pokušao tri, četiri puta i nije uspjelo. Peti put možda bi i uspjelo, no kako si se opekao toliko puta, ne želiš se upuštati u to.

Ispada kako ste dosad birali pogrešne žene koje vas nisu razumjele, a kad je došla prava, preplašili ste se.

Zaljubio sam se bio u svaku od njih. Tko je tada znao da nisu za mene. Za mene je ta posljednja veza sa ženom koju sam najviše volio, a nisam je uspio zadržati uspjela, bila je lijepa i to je bit. Odlučio sam kako više neću živjeti sa ženama.

Odričete se ljubavi?

Ne ljubavi, samo braka. Brak i ljubav ne idu skupa. Ustvari, ne znam. Možda je to moje mišljenje posljedica dugogodišnjeg osamljeničkog života. Ne znam se opustiti kad je netko sa mnom u sobi, ma u istom stanu. Ako se želim odmoriti, moram bit sam. Najbolji odmor - ja i knjiga. Ne tražim puno (smijeh).

Nismo se dotakli autora koje cijenite i koji su ostavili traga na vama kao piscu?

Zanimljivo je kako je malo tko primijetio da je moj roman između ostalog i o književnosti, spominjem tamo nekih desetak meni bitnih autora. Volim roman 'Kad su cvetale tikve' srpskog pisca Dragoslava Mihailovića, skoro sve knjige Danila Kiša, posebno 'Čas anatomije'. I Norvežanin Hamsun mi je bio veliko otkriće kad sam bio klinac. Htio bih ponovo prevesti sva njegova sabrana djela. Bio je uzor mnogima, a imao je 265 dana škole i Nobelovu nagradu, čiju je plaketu darovao Goebbelsu 1943. godine. Stari luđak. Izbjegao je smrt streljanjem nakon Drugog svjetskog rata tako što su ga nasilu, unatoč njegovim protestima, proglasili ludim i strpali u ludnicu na tri godine. A kad je izašao, napisao je jednu od svojih najboljih knjiga, roman 'Po zaraslim stazama'.

Kažete kako je svaka knjiga pripada pedeset posto čitatelju, pedeset posto piscu, a sve je stvar percepcije kako će je čitatelj shvatiti. Jeste li zadovoljni kako publika percipira vaša djela?

Jesam, naravno, jer kritike su uglavnom bile dobre. Devedeset posto moje publike su žene, barem kad nastupam na promocijama, ali činjenica jest da one u biti najviše kupuju knjige. Moje knjige su autentične, barem tako kažu kako je to jedan od razloga tog, ako tako mogu reći, uspjeha. Ali nisam ja moja knjiga. Dijelom jesam, ali nisam samo to. Traže me u pripovjedaču, ali mene ima i u mnogim drugim likovima. Mislim da je to miješanje stvarnosti i fikcije jedna od stvari koja privlači ljude u mojim knjigama. Nije ni stvar o tome što čovjek piše, već kako piše.

Pisanje je jedina disciplina koje se držite u životu?

Istina. I što više pišem, to zdravije živim. Pisanje je najveća konstanta u mom životu, čini mi dobro. Drži me na zemlji inače tko zna gdje bih odletio.

Sloboda je nešto za čim stalno težite, a plaćate za to i visoku cijenu.

Treba prvo definirati što je danas sloboda. Za mene je sloboda da si autonoman u društvu, da se možeš skrbiti sam o sebi nevezan za društvo. Sad od društva trebam putovnicu i novac. To je jedino što mi treba, a i uvijek ću trebati, kako stvari stoje. Slobode danas nema osim da živiš u prašumi kao divljak. Kod mene, a i kod drugih je često tako, vrijedi ona da nešto priželjkujem, a kad to dobijem, onda daj nešto drugo. Vječna priča, priželjkuješ ono što nemaš.

Zar nije sve u snazi uma i koliko ga znamo kontrolirati?

Nije. Ljudi nisu uvijek racionalni, na svu sreću. A najmanje poznajemo taj naš um. Pogotovo podsvijest. I kad pogledam sve te genijalne pisce, vidim kako mnogima kraj nije bio baš lijep, svi su nekako najebali. Pola ih je završilo po ludnicama. Najprije ih se slavilo, a zatim često bacalo u blato i još cipelarilo dok su ležali na tlu. Na Boru Stankovića su se popišali kad je umro. Nije sad da se vodim za njima niti uspoređujem, ali ipak... Nema lijepog kraja. Nikome. Ja sam oduvijek bio poput kameleona, da ne kažem štakora, koji se cijeli život prilagođavao situacijama. Od govora do ponašanja. Još od malih nogu. I tako sam polako izgubio sebe. Tako je bilo i s mojim ljubavnim odnosima. Upao bih u nečiji život i samo se prilagodio. A u biti sam jako sramežljiv tip, ali ljudi ne kuže. Zato što me nekad opali manijakalni egzibicionizam. Dualizam, cijeli moj život. A dualizam je samo drugo ime za apsurd.