Zastupnice Europskog parlamenta, Njemica Franziska Katharina Branter i Nizozemka Marija Cornelissen, u amandmanu na izvješće parlamentarnog izvjestitelja za Hrvatsku Hannesa Swobode ističu da bi Europska komisija zajedno s Hrvatskom prije pristupanja za hrvatski jezik trebala pronaći primjeran aranžman koji neće sprečavati kasnije zaključivanje sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU-a. Zastupnice ističu da je 'originalni srpsko-hrvatski jezik' sada podijeljen na razne službene jezike u nekim zemljama potencijalnim kandidatima, što će znatno utjecati na troškove prijevoda i tumačenja, odnosno na proračun institucija EU-a.

S druge strane, prema europskom zakonodavstvu, svaka zemlja članica ima pravo na to da njezin službeni jezik bude i jedan od službenih jezika Europske unije. Praktično gledano, pristupanjem navedenih država EU-u, zemalja službenih jezika sa štokavskom osnovicom, istovremeno i zemalja s jezicima koji su svima s područja bivše Jugoslavije razumljivi, Europska unija bi uz 23 postojeća službena jezika dobila još četiri.

'Svijetom je zavladala recesija i Uniji je do toga da se što manje troši. Donedavno je postojao jedan prevoditelj za srpsko-hrvatski, a sada će trebati četiri osobe. S te strane treba razumjeti ovaj zahtjev, no ni u kom slučaju ne bismo na njega smjeli pristati', rekao je jezikoslovac i profesor na kroatistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta Josip Silić i dodao da su jezici zemalja bivše Jugoslavije dobili svoj status, postali su svjetskim jezicima i imaju pravo na svoju autonomiju.

S druge strane, doktor lingvističkih znanosti i redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu Ranko Bugarski ovaj amandman vidi zasad na teorijskoj razini, u praksi nerješiv, kao problem koji će se tek realizirati pristupanjem navedenih zemalja EU-u.

'Očigledno nema jednostavnog rješenja. U sukobu su pragmatični kriterij prema kojem se ne želi ionako ogroman broj službenih jezika Unije dodatno povećati jezicima s nekad zajedničkog teritorija i drugi, nacionalno-simbolički ugao prema kojem se nijedna od država neće odreći svog jezika', rekao je profesor Bugarski i dodao da je nemoguće zasad uskladiti ta dva kriterija.

'Možda će se tražiti neko rješenje u stilu bosansko-hrvatsko-srpskog jezika s dodatkom crnogorskog koji bi tada bio jezik na popisu službenih u EU-u, što bi moglo zadovoljiti EU, a s druge strane svaka od država koristila bi svoj jezik za unutrašnju upotrebu. To mi se čini kao kompromisno rješenje jer je teško vjerovati da će Unija pristati na četiri jezika', istaknuo je za tportal beogradski lingvist.

Profesor Josip Silić ukazao je na sličan problem koji su imale Njemačka i Austrija kao članice Europske unije, a problem je riješen uvažavanjem posebnosti jezika obiju zemalja. U tom kontekstu prokomentirao je i odnos britanskog i američkog engleskog, odnosno problem koncepcije standardnih jezika.

'Koncepcija je kod nas strukturalistička, svjetska je policentrična i mi na taj koncept da postoji jedan jezik, a da su ostalo varijante ne smijemo pristati jer mi na standard gledamo drugačije nego Amerika.

Zbog toga nam prigovaraju da smo zastarjeli i da smo na krivom putu', zaključio je Silić

'Ova sada situacija nije naš jedinstven slučaj, problem nije započeo s našim jezicima, no sigurno bi bio jedinstven slučaj da u Uniji odjednom aktualna postanu četiri jezika.

Ne očekujem da će ovaj prijedlog biti glatko prihvaćen ili glatko odbijen, sve će odvijati u stilu 'pokušat ćemo pa da vidimo' jer je sve to suviše nacionalno osjetljivo i nema brzih rješenja te prelamanja preko koljena', kazao je profesor Ranko Bugarski i dodao je da je bilo inicijativa se pojednostavi sustav, što je iznjedrilo ideje poput prijedloga da službeni jezik EU-a bude esperanto ili neki od mrtvih jezika, što je ostalo u fazi nekih tek teorijski mogućih rješenja.