U oficijalnom hrvatskom diskursu od devedesetih godina nadalje jugoslavenski je socijalizam proglašen mračnim dobom ideološkog pritiska, zaostalosti i izolacije. Državna retorika o ostvarenju sna o hrvatskoj državnosti isključila je mogućnost da se ranije, u zajedničkoj državi, živjelo dobro, tj. isključila je složeniju interpretaciju prošlosti inzistirajući na ideološkim binarnostima koje su koristile aktualnoj politici. Govoriti pozitivno, i još javno, o bilo kojem aspektu socijalizma za Tuđmanove je vlasti značilo izdati naciju i prijeći 'neprijatelju', što je nerijetko dalje značilo i otvaranje sezone lova na izdajničke glave.

Ipak, u svakodnevici, među tzv. običnim svijetom postojale su, riječima Michela de Certeaua, 'strategije malih otpora', zahvaljujući kojima su kroz povijest ljudi preživjeli pritiske raznih političkih sistema. Tako su se u hrvatskoj i širebalkanskoj svakodnevici sačuvala sjećanja na pozitivne aspekte socijalizma, a ta se sjećanja zadnjih godina – kako se osvještava naličje neoliberalizma – češće javno iznose. Ona su dijelom nostalgična, ponekad nerealno glorificiraju prošlost i daju preveliku važnost materijalnoj i popularnoj kulturi, suvenirima socijalizma poput npr. novog vala, zanemarujući druge dimenzije vremena.

Ukratko, iz jedne krajnosti ide se u drugu, iz sotonizacije u idealizaciju, iz predodžbe o socijalizmu kao zatvoru u onu o socijalizmu kao zlatnom dobu. Prva je krajnost bitno opasnija, jer je, proklamirajući je, država provodila nasilje nad građanima; dok je druga benigna i rezervirana često za sferu privatnoga, ali ni ona ne pridonosi objektivizaciji slike prošlosti.

Kako smo doista živjeli u socijalizmu – bolje ili lošije nego danas? Kakav je to bio politički i ekonomski sustav u kojem su istovremeno pojedinci zbog svojih riječi završavali u zatvoru, a većina imala stanove, sigurna zaposlenja, putovala na odmor...? Kako su, unatoč ograničenosti tržišta i tromosti birokracije, funkcionirale brojne tvornice; kako se proizvodilo, čak izvozilo, i od proizvedenog zarađivalo? Jesu li u godinama politički opasnog življenja, kakve su npr. bile osamdesete s bujajućim nacionalizmom i dezorijentiranom partijom, ljudi ipak bili zadovoljniji nego danas?

To su središnja pitanja koja rasvjetljava za hrvatski kontekst vrlo važna studija Pronađeno blagostanje – Svakodnevni život i potrošačka kultura 1970-ih i 1980-ih povjesničara Igora Dude. Važna stoga jer je njome, kao i studijom iz 2005, 'U potrazi za blagostanjem', posvećenoj 1950-im i 1960-im, Duda otvorio oči domaćoj historiografiji i zašao na teren na koji su se mnogi bojali zaći.

Naime, i historiografija je bila opterećena spomenutom političkom retorikom o socijalizmu/Jugoslaviji kao zatvoru hrvatskog naroda (usput, i u Srbiji je država koristila istu metaforiku). Ona je nadalje bila i još jest opterećena političkom poviješću, pa i kad se bavi socijalizmom čini to najviše zato da pronađe ključ za raspad Jugoslavije, a ne samo da opiše karakter tadašnjeg poretka. Uz to, u domaćoj povijesnoj znanosti na snazi je staromodna hijerarhizacija tema, po kojoj su npr. kulturna ili ekonomska povijest ili povijest svakodnevice zapravo marginalije, znanstvene trice u usporedbi s velikom poviješću država i političkih elita koja crta magistralan pravac nekog vremena. U takvu kontekstu istraživanje Igora Dude, uz nekolicinu radova antropologa/inja (počevši od zbornika Sjećanja žena na život u socijalizmu), najvažniji su dio suvremene i od aktualne politike rasterećene arhive o soc-svakodnevici.

Pronađeno blagostanje obrađuje razdoblje 70-ih i 80-ih godina, vrijeme intenzivna razvoja potrošačkog društva, koje je, prema Dudi, u Hrvatskoj simbolički započelo 1958. programom Saveza komunista Jugoslavije u kojem se spominje udoban život građana, njihove potrebe i tržište. To su vrijeme obilježile gospodarske i privredne reforme, okretanje tržišnom socijalizmu, decentralizacija privrede, ali i povremena politička osuda potrošnje, parazitizma, snobizma i sl., što su stalna mjesta socijalističke retorike. Sedamdesete su – kao i šezdesete opisane u prethodnoj knjizi – zapravo bile vrhunac potrošačkog društva, a taj 'visoki let u sedamdesetima plaćali smo padom u osamdesetima', dobrim dijelom zbog kreditnog zaduživanja, nerealne potrošnje i ignoriranja krize.

U potrošačkoj svakodnevici autor se fokusirao na istraživanje triju područja – stanovanje, automobile i odlaske na godišnji odmor - preko kojih daje panoramsku sliku tadašnjeg društva, navika i mentaliteta potrošača, stanja tržišta, obilježja vlasti, npr. njezina kolebanja između osuđivanja i poticanja potrošnje. Samo mjestimično se autor dotiče i kulturnog poleta osamdesetih i socijalističkog imaginarija o zapadnom kapitalizmu, koji je dijelom odredio tip današnje tranzicije mnogih istočnoeuropskih država.

Svi izvori za istraživanje potječu iz tadašnjeg vremena: od partijskih dokumenata, službenih statistika do popularnog tiska; svjesno su izbjegnuta današnja sjećanja, a rijetki su primjeri iz književne/umjetničke interpretacije socijalizma. Inzistiranjem na stvarnim povijesnim izvorima očito se nastojalo maksimalizirati autorsku objektivnost, naravno, u mjeri u kojoj je objektivnost uopće moguća, jer neutralna pozicija pisanja ne postoji i vjerodostojan pogled povjesničara je zapravo mit.

Kao rezultat svega toga nastala je knjiga prepuna dokumenta, podataka, opisa, i – zvuči paradoksalno – vrlo zanimljivih brojki, što u konačnici uslojava i izoštrava sliku o tome kako smo živjeli nekada, a kako živimo danas. Nema tu binarnih teorija i zauzimanja pozicija, ni brzopletih zaključaka, ni spektakularnih teza za zavođenje čitatelja. Tekst koji se nudi nastao je nakon pomnog iščitavanja izvora, istraživanja, uranjanja u materijalne pabirke vremena da bi se što kompleksnije rekonstruirala, samo na prvi pogled neuhvatljiva, svakodnevica.

Priča o socijalističkoj potrošačkoj svakodnevici, naravno, mogla je biti i drukčije ispričana, npr. difuznim, slobodnijim esejističkim tonom s efektnim 'skakanjima' kroz vrijeme. Iako kao čitateljica često favoriziram takve literarizirane povijesne studije, čini mi se da je Dudinoj knjizi nepravedno zamjerati nedostatak istoga. Jer teren socijalističke svakodnevice u nas je toliko zamagljen i podložan proizvoljnostima i mistifikacijama da poput melema djeluju jasnoća, utemeljenost i ozbiljnost Dudina pristupa. Ukratko, dobar put da se ovo društvo suoči sa svojom traumom od socijalizma.

Na kraju, zanima vas, kako smo živjeli u socijalizmu – bolje ili lošije nego danas? Hoćete blic sintezu ove 420-ak stranica duge knjige sa 200-tinjak ilustracija i 1625 fusnota? E, dobroj se knjizi čini najgore ako je se banalizira i svodi na konačne, esencijalizirajuće zaključke. Zato, čitajte, povijest je mozaik koji se neprestano slaže i nema ga smisla htjeti dovršiti.

Igor Duda: Pronađeno blagostanje – Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih, Srednja Europa, Zagreb, 2010.