I kao takav, Hitrec je dosad potpisao 'Bogorodicu', jedan od rijetkih gledljivih filmova o Domovinskom ratu, a prethodni film 'Snivaj, zlato moje' samo je na trenutke uspio ostvariti neupitnu želju posvete 'golikovskoj agramerštini'.

U 'Čovjeku ispod stola' Hitrec ostaje na zagrebačkom tlu, scenarist je ponovo njegov otac, no to nije više poslijeratni Zagreb u kojemu novi društveni poredak prijeti uništenju građanskoga duha, nego suvremena metropola u kojoj građansku sirotinju guta tranzicija.

Lokacija filma periferna je zagrebačka tržnica, a toj tržnici Hitreci su udahnuli životnost galerijom likova s dna društvene kace koji u stankama svakodnevnih egzistencijalnih lutanja 'trgaju' pokoju rakijicu. No svijet je to i svojevrsne 'lumpenproleterske glembajevštine', preljuba, niskih strasti i obiteljskih tajni koje se, u najboljoj sceni filma, otkrivaju uz pijano pjevanje budnice o banu Jelačiću.

U jednom mizantropskom filmu, kao kontrapunkt lošim karakterima i još lošijoj društvenoj zbilji, imamo i dvoje glavnih likova – prodavačicu Lidiju (dobra Jelena Lopatić) i blago retardiranog mladića Groša (vrlo dobri Luka Petrušić) – koji, pogađate, ne mogu uteći zlu.

Neven Hitrec svoj film režira nepretenciozno i mirno, svjesno izostavljajući scene ubojstva i seksa, no potrebno je bilo još malo dodatne vještine i truda za uobličavanje cijele priče, iako i ovako stvar je jasna – gradske vlasti uskoro će srušiti tržnicu i prebrisati sve nesretne sudbine vezane za nju, a na njezinu mjestu niknut će novi šoping-centar. Poruka – vrijeme je da hrvatski filmaši usmjere svoje kamere prema tim blještavim čudima kapitalističkog svijeta.

Dotad, 'Čovjek ispod stola' može funkcionirati i kao deseti dio 'Zagrebačkih priča'.