Pavo Marinković, produktivni dramaturg, scenarist i korežiser pomalo podcijenjenog filma 'Trešeta' odlučio se na novi korak. 'Ljubavni život domobrana', humornu priču o neuspješnom piscu i ne pretjerano uspješnom gastro-kritičaru, Marinković potpisuje kao redatelj i scenarist. Film je to koji se u bitnim stvarima razlikuje od većine ovogodišnje nacionalne produkcije. Tranzicijski mrak većine filmova, Marinković zamjenjuje svijetom intelektualnog, snobovskog 'normalnog' Zagreba, Zagreba fitnes-centara i stalno ničućih restorana. Osnovna ljubavna priča pristojno je uprizorena, a finom građanskom svijetu Marinković, ne bez natruha urbanoga protekcionizma, suprotstavlja generalsko društvo tvrdih primitivaca. Očešao se Marinković i korporativne medijske scene i prijatelja koji jedni drugima pišu recenzije, ne može se cijelom filmu poreći doza simpatičnosti i bezbolnosti gledanja. No možda bi bilo bolje da ponekad zaboli, jer autorski prosede je upravo onakav kakav se prigovara glavnom liku filmu – domobranski, bez boje, mirisa i okusa, a sam kraj poprilično je i redateljsko nemušt.

O 'Metastazama' Branka Schmidta gotovo se sve zna. Roman Ive Balenovića u hrvatskim je okvirima postao fenomen, kazališna predstava isto, a ne 25 tisuća ljudi koliko je pogledalo film nije zanemariva brojka. Schmidt se, uz scenarista Ognjena Sviličića, odlučio za jedini mogući put – ogoliti roman i svesti ga na manje od sat i pol žestokoga modeliranja društvenih devijantnosti, puzajućega fašizma i nasilja povezanih s nogometnom supkulturom, alkoholizmom i narkomanijom. 'Metastaze' imaju pokoju lošu epizodu, sličnost s 'Trainspottingom' svojevrsni je teret iako su Boyleovi junaci nacionalizam banalno crpili u nogometu i Seanu Conneryju, a Schmidtovi u nogometu i – Juri Francetiću. Uglavnom, 'Metastaze', uz 'Crnce' i 'Kenjca' čine onaj tercet koji bi trebao imati važnu ulogu prilikom današnje dodjele pulskih nagrada.