Rođen 1977. u Beogradu, proslavio se već 80-ih godina kao čudo od djeteta nastupajući na svim velikim svjetskim pozornicama. Nakon te prve karijere Milenković je uspješno izrastao u samostalnog umjetnika koji svoje vrijeme danas dijeli između solističkih nastupa po čitavom svijetu i pedagoškog rada na Sveučilištu u Illinoisu.

Što ćete svirati večeras u Meštrovićevom Kašteletu?

Program je izvod iz recitala koji sviram cijelo ljeto, a upravo u Splitu završavam turneju. Svoje recitale slažem tako da uvijek započinju sonatama, znači kompletnijim djelima u kojima su klavir i violina ravnopravni (večeras je na programu Wolfova Talijanska serenada). Zatim slijedi drugi, solistički dio koncerta koji se sastoji od virtuoznih komada (Sarasate, Čajkovski, Ravel) koji su stvoreni za uživanje.

Na kraju zajedno sviramo (uz Milenkovića, Martina Filjak – glasovir, Kajana Pačko – violončelo, Vanda Knecizkova –viola, Matjaž Porovne – violina, op. a.) Dvoržakov Drugi klavirski kvintet u A-duru , jedno od najljepših djela komorne glazbe.

Kako biste usporedili muziciranje u komornim sastavima nasuprot solističkim nastupima?

Prije svega, šteta je što su komorni nastupi uvijek manje posjećeni nego oni solistički jer takvo muziciranje predstavlja jednu od najvećih satisfakcija za glazbenike. Solisti ponekad gledaju na komornu glazbu kao na nešto sekundarno, a to je ustvari mnogo teže - suradnja među glazbenicima je mnogo intenzivnija, to je pravi društveni događaj.

Vi ste najviše poznati po virtuoznim komadima?

Mislim da u izboru glazbene literature treba dobro kombinirati, ne svirati samo teške i ozbiljne komade, pogotovo ljeti, kada ljudi idu na koncerte da se zabave. Zašto stoga ne ponuditi program koji je ležeran i atraktivan, a istovremeno ne podilazi nikakvim ukusima. Ta su djela iznimno popularna, ali i zahtjevna.

Kako bi izgledao vaš idealni koncertni program? Koja djela vi osobno najviše volite svirati?

Moram reći da je ovaj program večeras meni jako blizak. Ja programe uglavnom slažem sam, ali moraju biti raznovrsni. Različita djela, razni kompozitori odgovaraju nekom dijelu mog karaktera, nekim mojim raspoloženjima. Recimo, sigurno bih mogao, a i svirao sam, cijelu večer Bachove skladbe. Kada bi me netko osudio da doživotno sviram jednog kompozitora, mogao bi to biti Bach. Ali kada sviram Brahmsa ili Beethovena, pomislim to isto. Nalazim se u svima njima, a možda u glazbi najviše volim romantičku literaturu, no kao drugu stilsku krajnost obožavam i Bacha. Mislim da čovjek mora biti raznovrstan u pristupu glazbi, ne inzistirati samo na jednom stilu.

A suvremena glazba?

Nakon što cijeli dan vježbam za koncert i vratim se kući, ne bih mogao opet slušati klasičnu glazbu, tako da najviše slušam modernu glazbu. Trenutno slušam recimo grupu Ratatat, Victora Ricea, volim i dubstep, poput Kode9 & The Spaceape. Kao što vidite, jako različite stvari.

Koji su vam uzori u klasičnoj glazbi?

Recimo, Ithzak Perlman, slavni violinist kojem sam bio i asistent prilikom predavanja na Juilliardu. On je jako inspirativna figura, a usprkos hendikepu, ostao je i dalje veliki umjetnik. Od starijih, istaknuo bih ruskog violinista Davida Ojstraha. U modernoj glazbi cijenim Stinga zbog pristupa glazbi, zbog hrabrosti da se okuša u raznim stilovima te zbog profesionalizma. Od dirigenata volim Daniela Barenboima, jer je veliki dirigent, ali i odličan pijanist, što je rijedak slučaj. Zatim, Gustavo Dudamel, mladi dirigent iz Venezuele, koji je prava beštija od energije, prosto je nezaustavljiv kada nastupa.

Uz koncerte, već se godinama bavite i pedagoškim radom? Kakvi ste prema studentima?

Kao što je jednom rekao Ivan Galamian, poznati violinski pedagog, treba imati 'čeličnu pesnicu u bijeloj rukavici'. Jako sam zahtjevan, ali se i opuštam s njima, da ipak sve ne prijeđe u teroriziranje. Svatko tko se hoće baviti ovom profesijom, tko hoće uspjeti tj. 'svirati, a da mu netko plati za to' ne mora biti samo dobar, već se tome mora potpuno posvetiti. To je veoma težak put, treba raditi mnogo bez nekog jasnog rezultata u početku. A kad se dođe do kompetitivnog nivoa, tek tada kreće prava borba… To je ipak show business!

Poznati ste prije svega kao čudo od djeteta. Kako se odvijao prijelaz od dječje atrakcije do odraslog umjetnika?

Recept je jednostavan. Kada završi taj dječji period, oko 15. ili 16. godine, treba ga u potpunosti zaboraviti i početi se iznova izgrađivati i kao osoba i kao umjetnik. Prošlost tad često zna biti i hendikep jer vas ljudi uspoređuju sa samim sobom. Ja sam tad počeo vježbati mnogo više nego prije i krenuo sam na međunarodna natjecanja, sve kao da krećem ispočetka.

U vašim se biografijama često spominje da ste kao jako mladi svirali pred nizom političara, kao što su Reagan, Gorbačov... Da vas nanovo ne ispitujemo o političarima, ima li možda neko mjesto na kojem još niste, a htjeli biste svirati?

Moram priznati da nemam neku žarku želju za nekim određenim mjestom. Svirao sam u Japanu desetak koncerata u sve redom fenomenalnim salama, što se tiče akustike i arhitekture, ali iako vrhunski, ti su prostori neusporedivi s Kneževim dvorom u Dubrovniku ili s Kašteletom u Splitu.