U nizu prigodnih reizdanja kojima diskografske kuće redovito preplavljuju tržište, Brendelove snimke otkrivaju se kao diskografski testament pijanista s izvanrednim razumijevanjem klasične i romantičke pijanističke literature.

Unutar dvadesetostoljetnih interpretacija pijanističke literature, Brendelove snimke Beethovenovih i Schubertovih klavirskih kompozicija (Decca) pravi su diskografski testament čijem reizdanju zapravo i nije potreban nikakav posebni obljetnički povod. Tako se dva svježa reizdanja, jednog s kompletnim ciklusom Beethovenovih klavirskih sonata i svih pet koncerata za klavir i orkestar te drugog koji pokriva značajan dio Schubertove glazbene literature, klavirske sonate, impromptuse, Moments musicaux i Wanderer fantaziju, nastale u periodu od 1822. do 1828. godine, otkrivaju kao odličan početak diskografske sezone.

'Ako pripadam ikakvoj tradiciji, onda je to ona tradicija u kojoj djela govore izvođače što treba činiti, a ne ona u kojoj izvođač govori djelu kakvo bi ono trebalo biti ili kompozitoru o onome što je trebao skladati,' izjavio je Alfred Brendel u BBC-jevom dokumentarcu 'Čovjek i maska'. Govoreći o Brendelu, u prvi plan nužno izlazi pomna artikulacija glazbene fraze koja nikad ne prelazi u maniristička pretjerivanja zadržavajući tako ne samo duboko razumijevanje i poštovanje notnog zapisa, već osjećaj za mjeru, plemenitost tona i dinamiku koji zajedno otkrivaju jedan izvanserijski senzibilitet. Klasicistička suzdržanost, koju mnogi površno pripisuju Brendelu naspram tobožnje romantičke raspojasanosti, omogućuje slušatelju upravo aristokratski ulazak u svijet rano 19-stoljetnih klavirskih kompozicija.

Izvodeći bitnu razliku između izvođača i interpreta, Igor Stravinski u 'Poetici glazbe' pruža objašnjenjenje koje bi se moglo sjajno primijeniti na Alfreda Brendela: 'Svi bi virtuozi trebali znati ili se prisjetiti kako je prvi uvjet koji mora zadovoljiti svatko tko pretendira na uzvišenu titulu interpreta – da prije svega bude nepogrešiv izvođač.' A Brendelovo čitanje glazbene literature u tom je pogledu upravo egzemplarno.

Iz njegovog znatnog diskografskog opusa, za reizdanje su odabrani, nimalo slučajno, Beethovenov i Schubertov klavirski opus, djela dva kompozitora koji zatvaraju slavnu bečku četvorku (uz Mozarta i Haydna), a prema kojima je Brendel tijekom svoje 60-godišnje karijere gajio posebni afinitet. Snimke Beethovena nastale su tijekom 70-ih godina, a snimke Schuberta krajem osamdesetih. Unutar dva reizdana paketa koji zajedno broje više od 20 sati glazbe pomalo je tričavo tražiti favorite, makar oni bili i proslavljene Beethovenove klavirske sonate poput Appassionate (br. 23, op. 57) ili Hammerklavier (br.29, op. 106) te Schubertovih impromptusa, odsviranih s izvanrednom tankoćutonošću. Snimiti gigantski opus svih 32 Beethovenovih klavirskih sonata pothvat je kojeg bi se trebali laćati samo ozbiljni pijanisti, a Brendel je tom golemom izazovu čak tri puta odgovorio u karijeri. A njegove su interpretacije Schuberta, kompozitora koji je preminuo u 31. godini, značajno pridonijele rehabilitaciji bečkog skladatelja.

Poznat prije svega kao pijanist, Alfred Brendel je i autor nekoliko eseja o glazbi i pjesnik. Rođen je u Češkoj, u obitelji s miješanim germano-slavenskim korijenima. Zanimljivost u Brendelovoj biografiji jest da je dio svoje glazbene naobrazbe kao dijete stekao u Zagrebu, u kojem je njegov otac upravljao kino dvoranom. Nakon Zagreba obitelj se seli u Graz u kojem je sa 17 godina održao svoj prvi solistički recital, da bi se potom konačno skrasio u Londonu. Svoju je pijanističku karijeru, koja ga je nekoliko puta dovela i u Zagreb, završio je u Beču u dvorani Musikvereina 2008. godine. Program posljednjeg recitala prigodno je zaključen upravo Beethovenovom sonatom Quasi una fantasia, op. 28, br. 1 i Schubertovom klavirskom sonatom u B-duru, D960.