Urednica naklade HFS-a Diana Nenadić zapisuje u uvodnoj napomeni da je naslovno djelo prikupilo podulju povijest iz nekih maglovitih razloga, a što se u nas u sličnim slučajevima nerijetko događa. Valja ovdje zapisati da je Ranko Munitić rukopis utemeljen na razgovorima s Ivanom Martincem završio godine 1981. A onda je, tvrde upućeni, zbog nekih prijepora oko koncepcije buduće knjige kojoj je transkript razgovora trebao poslužiti kao temelj došlo do zastoja.

Munitić je dijalog pretvorio u niz Martinčevih monologa koji slijede putanju njegova života rada i mišljenja i umetnuo je u tkivo buduće knjige razne zanimljive Martinčeve pjesme, sinopsise, dotadašnju filmografiju, ali dalje od toga nije išlo. Polupriređen rukopis za tisak našao se u stanju hibernacije, a vrijeme je onda, dakako, prolazilo. Zatim su obojica kreativaca rano ostavili ovaj svijet, Martinac 2005, nakon što je objavio automonografsku knjižicu, uključivši u nju i fragmente Munitićeva intervjua te nedovršenoga uvodnoga eseja za nedovršenu knjigu, pod naslovom 'Tragovi lutalice'.

Munitić je pak umro 2009, ali izrazio je bio želju da se i njegov Martinac, onako u monološkom obliku koliko je i kako to on priredio, također objavi. Nakladnik HFS našao se pred dvojbom treba li izdati zapravo nedovršenu knjigu te kako pristupiti rukopisu nakon tridesetak godina s obzirom da nijednog od aktera više nema među živima. Nimalo laka dvojba riješena je tako da je knjiga, nakon tri desetljeća, lijepo uobličena (oprema: Mileusnić + Serdarević) i pedantno, koliko je to bilo moguće, uređena (urednica Naklade HFS Diana Nenadić) ugledala svjetlo dana.

Ovaj opširan uvod bio je potreban da se ukaže na jedinstveni karakter predmetnoga izdanja. Protagonist je ovoga, između ostaloga, memorabilijskoga djela, veoma samosvojna umjetnička ličnost koja je svim svojim kreativnim djelatnostima, a to će reći amaterskim, neprofesijskim, ali i profesijskim eksperimentalnim filmom, refleksivnom poezijom, te zanimljivim teorijskim promišljanima ostavila dubok trag u poimanju hrvatskoga umjetnosnog mediteranizma. To što ti tragovi, iako duboki, često i nisu kulturnoj javnosti dovoljno prezentni proizlazi iz toga što se eksperimentalni film u nas prečesto smatra hermetičnim, preumjetničkim i namijenjenim samo ekskluzivnim krugovima filmofila i filmologa.

Ipak, u Martinca teško je, gotovo nemoguće, a možda i nepotrebno razlučiti amaterski i profesionalni kinematografski nivo. On, dapače, smatra da ta razlika proizlazi isključivo iz tehničko-izvedbene prirode filma, kako bilježi Munitić u fragmentima uvoda u knjigu. U filmskoj paleti od 8 mm, 16 mm ili pak 35 mm i svega što ta povećanja nude Martinac lako od amaterske razine, gotovo neprimjetno, dolazi do profesionalne. On samo postaje s tim promjenama nagore uvjerljiviji pa nisu onda posrijedi drukčiji radovi nego savršeniji.

Dobar primjer za to video prilog 'I'm Mad' u kojem je Ivan Martinac scenarist, režiser, kamerman i montažer. Snimljen je taj film na 8 mm, kolor vrpci, a traje četiri minute i 30 sekundi. Producent je Kino klub Split 1967. Teško je precizno ispričati sadržaj. Naslov je dovoljan.

Snimano je to od splitske luke s pogledom na jugozapad, čini se, na nekadašnjoj terasi ugostitelja Vinalko, po svoj prilici predšasnika današnjeg Dalmacija vina u stečaju i štrajku, nekoj radničkoj pogolemoj nevolji, dakle usputno je to nenamjerno povijesno proročanstvo. Golema terasa je prazna, samo jedan usamljeni sjedač, pusti ugostiteljski stolovi, podložen neki bjesomučan jazz i krupni strelovit kadar na bedž 'I'm Mad', onda u krupnom planu onodobno dizajnirana čaša crnoga vina i uz bubnjarski solo - kraj.

Ni tom prilikom Martinac se ne odriče amatera u sebi niti zanemaruje profesionalca, on je cijelo vrijeme i jedno i drugo. To jest on je, riječju, ističe Munitić, sineast. Onaj koji u filmu obavlja razne umjetničke poslove, pa je tako i scenarist, režiser, kamerman, montažer i sve što treba. Mogao je biti i kinooperater kada je trebalo. Sve u slavu i čast filma. Danas bi se reklo da je bio totalni filmaš. Drugi film o kojem je ovdje riječ i koji je priložen knjizi spadao bi u profesionalne.

Naslovljen je 'Fokus' i u knjizi o kojoj je ovdje riječ nalazi se i scenarij. Znakovito je da je sav pisan u kondicionalu, i to ne slučajno, jer Martinac smatra da je scenarij obično nedovršena i nekorisna forma. Priloženi DVD sadrži dotično profesionalno masterpiece djelce te ga svakako treba pogledati više puta. Objavljena je također autorska analiza vlastitoga filma. I tu je Ivan Martinac scenarist, režiser, kamerman i montažer. Ali sada su tu i glumci, i to koji: Tatjana Martinac (redateljeva sestra), Lordan Zafranović, kolega iz kluba i Tomislav Gotovac, filmski kolega iz Zagreba. Film je 35 mm, crno-bijeli, traje sedam minuta i 26 sekundi. Producent je FAS, Zagreb 1967. Analizator filma pak, Martinac, lak na peru, zapisuje, sve obrazlažući, da je film tijelo od sedam autentičnih fragmenata i da o usklađenosti istih ovisi sav autorov uspjeh. Hoće li film, navodi on, biti bezuman, kljast, slijep ili bez duše ovisi, dakle, o skladu tj. neskladu dijelova filmskoga tijela.

Tako uz redne brojeve Martinac proklamira svoj filmski manifest, pa je pod 1. Mozak filma – dužina kadra. Zato što je film vremenska umjetnost, a montažerske škare su krajnji presuditelj. Onda je 2. Oči filma – svjetlost. Tamni i svijetli pigmenti izravno udaraju u centar vida pa tako raste film u tijelu gledaoca. Ostale točke njegova manifesta 3, 4, 5. 6. su Udovi filma – plan, rakurs, pokreti kamere i pokreti u kadru. Sva ta kinetika, kaže on, beskrajni su kotači filma. I proklamacija je 7. Duša filma – zvuk. Na krilima zvuka (ton, šum, riječ) isplovljava iz dubina filma ona slici neuhvatljiva riba duše… Tu Martinčeva teorijska promišljanja kao da upravo filmskim pretapanjem prelaze u njegovu refleksivnu, mediteranski meditativnu poeziju.

Prilika je stoga citirati jednu njegovu takvu filmsku pjesmu pod naslovom 'Amateri i profesionalci', Sineast, Sarajevo, 1968:
Između bivšeg amatera i sadašnjeg profesionalca
ne postoji ni najmanja razlika.
Ne postoji ni tehničko ili estetsko
distanciranje između te dvije faze njegova
filmskoga rada, a navikavanje na profesionalni
produkcijski aparat vrlo je jednostavno.

Moglo bi se pomisliti da je citirano pjesma samo stoga što su rečenice prelomljene u formu stihova, ali ipak nije tome tako. Pjesnik Martinac samo i tu ostaje vjeran svojem općem umjetničkom credu koje bi se moglo i ovako izreći – izravnost je majka umjetnosnoga, ovisno o skladu elemenata u uočavanju i prikazivanju. Ne mislim da bi Martinac potpisao ovu i ovakvu interpretaciju, ali prikazivač ove knjige smatra da mu je ona zacijelo na tragu.Uopće nemalo je poezije u izrazu Martinčevih teorijskih promišljanja o filmu, pa tako sljedeći prozni citat kazuje: 'Kada sam pritisnuo okidač Cameraflexa startajući s Fokusom, moja svrha se zvala: Smrt.'

Smrt hoda svijetom od juga do sjevera, svim meridijanima i svim paralelama, ali čini mi se da nijedna smrt nije toliko bliska čovjeku, toliko svakodnevna i normalna, kao mediteranska smrt na suncu.

Zato je i smrt u 'Fokusu' tako svijetla, sunce sve probija, ljude, vozila, a šumovi grada kao da proizlaze iz ljetne jare, snažni kontrasti, more potpuno bijelo od preeksponiranosti, crn je tek crveni križ na parkiranom ambulantnom kombi vozilu koje će dočekati smrt. Ali kao da nema straha od te smrti. Jer život ide dalje, ljudi prolaze ispred i iza onoga crnoga križa. A onda, nakon uskovitlanih kratkih kadrova s bolničarima koji unose nosila zamire baladični glas Joan Baez i ide kratka odjavna špica. Sve se događa 1967. na splitskoj obali u blizini tadašnjega hotela Marjan, prolaze kroz kadar fiće, tristači, fljoke i poneki golf. Tog ambijenta uskoro neće biti jer za potrebe Kerumova Hiltona, u što se kao Skadar na Bojani preuređuje Marjan, cijela ta prometnica proširuje se nasipanjem u more. Tako će Martinčev 'Fokus' ostati i kao rijetki zapis kakav je tu bio Mediteran nekad.