Formula glazbenog festivala u kojoj umjetnički direktor ima carte blanche da posve samostalno složi program svakako nije inovativna ni jedinstvena. No pod uvjetom da se poklopi nekoliko bitnih uvjeta, kao što su ad hoc okupljanje vrsnih i motiviranih glazbenika te zaokružena programska ideja, može se i dalje pokazati posve efikasnom. Bio je to slučaj s upravo proteklim izdanjem Mariborskog festivala, održanog tijekom prve polovice rujna, pod umjetničkim vodstvom australskog violinista i dirigenta Richarda Tognettija. Tognetti, kao umjetnički voditelj Australskog komornog orkestra, već nekoliko godina vodi Mariborski festival, s jasnom namjerom da razdrma okvire standardnog glazbeno festivalskog događanja, ne gubeći time ništa od zadanih (i zapravo samorazumljivih) glazbenih kriterija.

Jedan od glavnih preduvjeta jest sastavljanje dobrog orkestra, koji unutar nekoliko dana može uspješno savladati veoma heterogeni program. A upravo se festivalski orkestar, sastavljen mahom od glazbenika iz Slovenske filharmonije uz nekoliko gostiju iz Australskog komornog orkestra, pokazao kao jedan od glavnih jamaca umjetničkog kredibiliteta manifestacije. Dekliniran kroz niz tematskih večernjih koncerata i matineja nazvanih Refleksije, raspoređenih po nizu koncertnih prostora u Mariboru i okolici, festival je ovogodišnju okosnicu pronašao kroz dva programatski vođena projekta.

Ništa kao konceptualni okvir
Smjestiti naslovnu večer festivala pod konceptom 'Ništa' može se učiniti istovremeno kao bleferski ili samodopadni potez umjetničkog direktora Richarda Tognettija koji je carte blanche od festivalskog vodstva odlučio odvesti do krajnjih konsekvenci. No odvažan program koji beskompromisno niže suvremene skladbe, preko neizostavne Cageove 4:33 , Feldmanove Rothkove kapele, Aphex Twinove Gwely Mermans, upotpunjen video projekcijama Jona Franka te uokviren recitacijom sjajnog komičara Barrya Humphriesa, pokazao se kao posve održivi iskorak. Dio tradicionalne publike, okupljene u velikoj dvorani mariborskog SNG-a, bio je tradicionalno „konsterniran“ tim izlaskom iz gala koncertnog okvira, a dobrohotni posjetitelj mogao je samo konstatirati sitno žaljenje što je dio publike u drugom dijelu koncerta propustio obnaženi nastup sopranistice Aleksandre Zamojske u znanoj Kleopatrinoj ariji 'Piangero la sorte mia' iz Handelove opere Julije Cezar. Čisto u svrhu potpunog dojma.
Jednaku odvažnost pokazao je umjetnički direktor i u večeri Vremeplov, mada s manje dojmljivim rezultatima. Odlučivši se na fragmentarni prikaz čitave glazbene povijesti, od najranije glazbe Aboridžina preko gregorijanskog korala, renesansne polifonije, baroka, klasicizma, romantizma sve do Sex Pistolsa, Tupac Shakura i Lady Gage, Tognetti je s festivalskom orkestrom lagodno prošetao glazbenom poviješću u trosatnoj večeri u dvorani Union.

Inače, repertoar 20-stoljetne glazbe bio je u mnogočemu u središtu festivalskog interesa, a u konačnici čini i bitan dio interesa manifestacije koja s punim pravom može pretendirati na međunarodnu pažnju. Glazbena večer Godina 1945., suprotstavila je Cageova, Boulezova i Xenakisova djela naspram Metamorfoza Richarda Straussa, koje se obično simbolički smatraju rekvijemom glazbene kulture prve polovice minulog stoljeća, dok je u samom početku festivala Tognetti na sebe preuzeo zahtjevnu zadaću interpretacije Ligetijevog koncerta za violinu u večeri Surova ljepota.

Među gostovanjima bio je sjajno raspoloženi talijanski ansambl Il Giardino Armonico s programom osamnaestostoljetne glazbe, skladbama Boccherinija, Locatellija te Haydnovom simfonijom La Roxelane uz kojeg je kao solist u Haydnovom koncertu za violončelo i orkestar u D-duru nastupio virtuozni Giovanni Sollima. U drugoj večeri, Sollima se pokazao i kao nadasve uvjerljivi interpret vlastitih skladbi uz Moniku Leskovar. Njegova očito nezadrživa želja za teatralizacijom nastupa, u kojem se violončelo svira četveroručno ili se pak s instrumentom silazi među publiku, ipak se izričajno najbolje poklapa s njegovim vlastitim opusom, poput djela Violoncelles, vibrez.
Klasičniji komorni program bio je rezerviran za jutarnje matineje, sa suverenim solistima kao što su pijanist Dejan Lazić, Monika Leskovar i Richard Tognetti u Kazinskoj dvorani SNG-a dok je talijanski pijanist Mario Formenti održao nekonvencionalni kasnovečernji recital u kojem suprotstavlja Billie Holiday i Thelonious Monka s glazbom Kurta Weilla i Johna Adamsa, posve na tragu festivalske poetike à la Tognetti u kojoj se ne preže od smionih kombinacija i neortodoksnih glazbenih susreta. Što je, nota bene, posve opravdana praksa pod uvjetom da ju ne podržava samo želja za ostavljanjem dojma, standardna zamka koju mariborsko vodstvo očito drži pod kontrolom.

Posljednja večer, koja se standardno održava u katedrali, donijela je već uhodanu formulu jukstapozicije glazbenih stilova. Meditativne skladbe Arva Pärta izvedene su uz Bachovu Chaconnu iz Partitre br. 2 u g-molu, dok je festival završen dojmljivom izvedbom Vivaldijeve Glorije u D-duru, koju je sasvim solidno podržao i zbor HRT-a pod vodstvom Luke Vukšića.

Dobro dozirana formula
Iz domaće perspektive koja glazbeno festivalsku formu uglavnom održava u okamenjenom okviru, Mariborski festival izdvaja se svježinom te uglavnom dobro odmjerenom dozom inovacije i kvalitete. Zadržati visoku razinu muziciranja, ostvariti opipljive repertoarne iskorake, posebice u suvremenoj glazbi te dobrano razmrdati ustaljene okvire klasičnoglazbenih događaja čine se kao glavni ulozi Mariborskog festivala. Ambiciozna, a u regionalnom prostoru u mnogočemu i jedinstvena namjera, očito nailazi na potpuno razumijevanje vodstva festivala.
Promatrano u širem društveno kulturnom okviru, uspjelo izdanje festivala može se posve legitimno smatrati i kao izvrstan zalog za sljedeću godinu kada Maribor postaje europska prijestolnica kulture. No u skladu s festivalskim credom, preporuke za Maribor Festival zvučale bi zapravo odveć konvencionalno.