Za Šejlu Kamerić, svestranu umjetnicu rođenu 1976. u Sarajevu, šira javnost prvi je puta čula 2003. godine, nakon projekta 'Bosnian Girl' koji je postao svjetski poznat i izazvao interes kakav ni sama autorica, kako je ispričala medijima, nije očekivala. Kamerić se od tada profilirala u umjetnicu vrlo prisutnu na međunarodnoj umjetničkoj sceni, a razlog se djelomično krije u tome što ne pravi granice po pitanju umjetničkih medija u kojima djeluje. Osim fotografija, plakata i instalacija, s kojima sudjeluje u brojnim izložbama, protekle se godine mnogo govorilo i o njezinim filmovima. Film Šejle Kamerić i albanskog umjetnika Anrija Sale'1.395 dana bez crvene' premijerno je prikazan na Manchester Film Festivalu i oduševio je britanske kritičare, a ovih je dana na rasporedu i zagrebačka premijera.

U zagrebačkom MSU-u predstavljate se retrospektivom svojih filmova.

Ova mini retrospektiva uključuje moj prvi videorad pod nazivom 'Prije početka' iz 1997, kratku videoanimaciju Sunset iz 2009. te dva kratka igrana film 'Sreća' (Gluck) i 'Šta ja znam' koji su već prikazivani i nagrađivani na ZFF-u. Osim toga, veliko mi je zadovoljstvo pokazati šezdesetominutni film '1.395 dana bez crvene'. On je premijerno prikazan u srpnju ove godine na Manchester Internacional Festivalu i do sada je bio pokazan samo na mjestima, tj. u institucijama koje su ga koproducirale. U Sarajevu na SFF-u, u Londonu u okviru kolekcije ArtAngel te u Barceloni u Muzeju suvremene umjetnosti MACABA. Sretna sam što se dobra suradnja s Muzejom suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu nastavila i što su oni među prvima koji će pokazati ovaj film.

Kako biste opisali ciljanu publiku svojih filmova i drugih umjetničkih ostvarenja?

Ne mislim da pravim radove koji su elitistički niti vjerujem da umjetnost treba biti takva. Ciljne grupe ostavljam za marketing.

Kroz vaš se rad često provlači ratno iskustvo ('Bosnian Girl', '1.395 dana bez crvene'...). Zaokuplja li vas ta tema i dalje?

Rat je ostavio neizbrisiv trag na mene i naprosto je nemoguće da to iskustvo ne utječe na sve što ja radim. Teme koje proizlaze iz toga: gubitak, strah, identitet, predrasude, opstanak, sjećanja i tako dalje su teme koje će me uvijek zanimati i kojima ću se uvijek vraćati.

Kako ste doživjeli reakcije na film o 'snajperskoj aleji' ('1.395 dana bez crvene'), odnosno koliko se razlikuje percepcija gledatelja iz Sarajeva i inozemnih gledatelja?

Ono u čemu jako uživam jest to što publika iščitava film baš onako kako bih ja voljela. Svi shvaćaju bezizlaznost situacije i snagu koja je potrebna da se opstane u gradu pod opsadom. Divno je to što svi veoma emotivno proživljavaju film.

Vaš projekt 'Bosnian Girl' u kojem, među ostalim, tematizirate predrasude, postigao je svjetsku slavu. Kako se na vaše stvaralaštvo nakon 2003. odrazila njegova iznimna popularnost?

To je rad koji je zamišljen kao akcija u javnom prostoru, želja mi je bila da ga vidi što više ljudi i užasno sam ponosno što sam u tome uspjela. Nemam problem s tim što me ljudi prepoznaju kroz taj rad. Ali naravno da mi smeta kad neki očekuju da svi moji ostali radovi budu kao sto je 'Bosnian Girl'. Mene stalno zanimaju nove stvari, nove teme, novi mediji, pa tako ne osjećam teret tog rada u onome što sad radim. Zanimljivo će mi biti gledati na 'Bosnian Girl' kad budem imala šezdeset godina i kad me više nitko ne bude prepoznavao po liku na tom plakatu.

Nakon što se okušali u gotovo brojnim medijima (od fotografije, video instalacija, dizajna), koji vam je najbliži?

Ne bih znala, u zadnje vrijeme sam dosta radila s tekstilom i ručnim radom i to mi se jako svidjelo. Voljela bih više raditi u teatru i surađivati s koreografima. S obzirom na to da sam po edukaciji grafički dizajner, onda bi se moglo reći da su mi slike i tekst najbliži.

Koliko ostali mediji u kojima se izražavate kao umjetnica utječu na vaš filmski rad?

Mislim da je moja prednost što nijedan mediji ne shvaćam preozbiljno. Film me ne zanima kao forma, već kao mogućnost da se neka emocija iznova oživotvori. Ono što volim je mogućnost igre s vremenom i mjestom. Fenomenalno je to kako svi ti elementi čine finalni produkt. Ja ne razdvajam svoje rad na umjetnički i filmski, za mene je sve to isto.

Trenutno živite na relaciji Sarajevo - Berlin. Biste li ukratko mogli usporediti život u ta dva grada kroz prizmu umjetničkog djelovanja?

Ne volim usporedbe, za mene ova dva grada su savršena simbioza. Sarajevo je moj grad, ali meni treba odmak od njega. Trenutno je to Berlin, ali možda će to u budućnosti biti neki drugi grad. Bez obzira na to koliko je svijet povezan, još uvijek postoji migracija umjetnika u svjetske centre i to je posve prirodno. Berlin je jednostavan za rad i za putovanja, mnogo ljudi prolazi kroz njega, pa je zgodan za sastanke, tu živi puno umjetnika, pa je mogućnost da se vidi što rade kolege velika. Pored toga on ima zanimljivu i veoma kompliciranu prošlost. Sve to čini ga idealnim mjestom za mene.

Možete li najaviti projekte na kojima sada radite?

U zadnje vrijeme sam prilično zaokupljena obavezama oko projekcija filma '1.395 dana bez crvene'. Radujem se malo mirnijem periodu u studenome kad ću se moći posvetiti crtežima koje sam od nedavno počela raditi i planiranju samostalnih izložbi koje imam sljedeće godine. Sad sam u divnom periodu kad mogu uživati u onome što sam napravila, a u isto vrijeme maštati i pripremati nove radove.