Opus Bele Čikoša Sesije obuhvaća slike rađene u različitim tehnikama i različitih tematika: od portreta, aktova, krajolika do povijesnih, religioznih, mitoloških i literarnih tema, a Maroevićev izbor uspio je predstaviti kako intrigantna tako i konzervativna djela, zbog čega izložba s pravom nosi naziv kritičke retrospektive.

Iako na izložbi nema djela drugih slikara iz njegovog vremena zahvaljujući kojima bismo na jednom mjestu mogli vidjeti sličnosti i razlike u crtežu i slikarskim kvalitetama te uspoređivati Čikoša s drugim i drugačijim slikarskim osobnostima, Maroević predstavlja Čikoša kao problemskog slikara koji je, djelujući na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na svoj poseban način težio spiritualnosti. Po tome je bio poseban u hrvatskom slikarstvu, kao i po svome nastojanju da na slikama prikaže i uhvati onostrano, transcendentno, ono što je neuhvatljivo i takoreći nemoguće. Motivi njegovih slika često su morbidni, a česte teme su smrt, duhovi, duše te teme iz Homerovih epova i Biblije.

U svome radu, kako to Maroevićeva izložba i pokazuje, Čikoš Sesija imao je oscilacija: od monumentalnih povijesnih i mitoloških kompozicija rađenih u akademskom realizmu i po narudžbi Izidora Kršnjavog, tadašnjeg umjetničkog pokrovitelja koji je marljivo radio na programu podizanja hrvatske kulture i njezinoj europeizaciji, preko stiliziranih i plošnih slika ostvarenih tehnikom zrakastog poentilizma do izvanserijskih djela među kojima treba istaknuti ciklus slika nastalog u malom mjestu Bosco del Tre Case u talijanskoj Campaniji.

To su monotipije nastale u jednom dahu kao i nekoliko slika malog formata koje se ističu čistoćom linija i jednostavnošću izraza koji je u potpunosti moderan. Djela su nastala 1893. godine tijekom slikareva devetomjesečnog boravka u Italiji nakon završene likovne akademije u Beču, a pokazuju svu Čikoševu virtuoznost i crtačko majstorstvo.

Iste, 1893. godine, naslikano je i nevjerojatno ulje na kartonu 'Uzburkano more' u kojem je motiv gotovo sasvim apstrahiran, a slika građena od kratkih i gustih, reljefnih namaza boje. Spomenuti kampanijski krajolici kao i 'Uzburkano more' pokazuju koliko je bila mudra Čikoševa odluka da u dvadeset i trećoj godini napusti vojničku karijeru i zamijeni je slikarskom.

Maroevićevo predstavljanje Čikoševog opusa pomaže nam da vidimo slikara velike vještine i kulture, slikara sa motivima biblijskih junakinja poput Salome, Judite te junakinja iz mitologije poput Penelope. S druge strane, to je slikar s osobnom intimnom mitologijom koja je vidljiva u fantastičnim portretima njegove supruge Justine i činjenici da je figura njenog tijela ponovljena na drugim ženskim likovima iz svijeta literature koje je slikao. Ovom izložbom jasno je predstavljen raspon njegova slikarstva, od akademizma do simbolizma te je ukazano na osnovnu dihotomiju unutar Čikoševog opusa: razdor između duhovnosti i tjelesnosti, odnosno vrhunskog znanja i racionalizma, s jedne strane te sumnje i poetične zasanjanosti s druge.

Naime, to nam postaje jasno čim uđemo u izložbeni prostor jer smo odmah suočeni s dva ulja na platnu postavljena na panoima jedno nasuprot drugom. Jedno je remek-djelo simbolizma 'Atena i Psiha' iz 1898. godine koje Čikoš radi u trenutku svoje slikarske zrelosti, a drugo, suprotstavljena joj 'Saloma' iz 1919. godine, rad već okoštalog slikara.

Prema Maroevićevim riječima, 'Psiha' predstavlja i 'sabire sve idejne i izvedbene silnice slikarevih nastojanja' zbog čega je odlučio Čikošev kreativni imperativ formulirati uzvikom: 'Za Psihom, sliko!' koji stoji u nazivu izložbe, a zapravo je parafraza Matoševa stiha 'Za orlom, strofo!' Oko naziva te slike vodile su se mnoge diskusije, kao i oko toga prikazuje li slika poljubac dvaju ženskih likova. U svakom slučaju, likovi na slici prikazani su prozračno, senzualno, dematerijalizirano i djeluju posve irealno, a njihov poljubac je sublimiran do te mjere da eterično zamjenjuje erotiku.

Na ovoj izložbi prvi put predstavljeno je i 12 listova iz Čikoševih takozvanih erotskih mapa, iako bi naziv pornografske mape bio prikladniji budući da se na tim majstorskim crtežima olovke na papiru eksplicite prikazuju muško-ženski koitus, lezbijski oralni seks te poligamne kompozicije. U mapama se nalaze i prikazi sodomije (u kojima labud 'vodi ljubav' sa ženom), ali ti listovi nisu izloženi, vjerojatno da ne potiču malograđansku maštu i libido. Maroeviću svakako treba zahvaliti što tim pornografskim radovima nije dao centralno mjesto izložbe premda je nesumnjivo riječ o zanimljivim radovima koji su u svoje vrijeme zasigurno zabavljali gospođe i gospodu po građanskim salonima. Štoviše, kako bi bili još intrigantniji, postavljeni su 'sakriveni' unutar jednog od panoa i gledamo ih kroz špijunku, odnosno uski horizontalni prozorčić.

Promatrano u cjelini, izložba je postavljena klasično. Nema multimedijalnih ili dodatnih sadržaja koji bi pratili slike na zidu ili podastirali informacije o liku i djelu Bela Čikoša ili o vremenu u kojem je živio i radio. U toj konvencionalnosti upravio je i ljepota ove izložbe. S obzirom na to da je Umjetnički paviljon kao arhitektura dio tog vremena, slike Bele Čikoša gotovo su se prirodno uklopile u taj prostor kićen arhitektonskom plastikom, reljefima i inkrustacijama.

Odlično osvjetljenje također je pridonijelo dobrom vizualnom dojmu izloženih slika te scenografiji izložbe, uz jednu tehničku opasku.

Naime, tijekom otvorenja izložbe, cijelu večer otpadale su legende postavljene ispod slika tako da se mogao stvoriti dojam prisutnosti duhova ili duša. Kako su legende padale, tako su neke nestale, a neke su se našle ispod drugih slika, što je zbunjivalo koncentriranije posjetitelje. To je nešto što se s malo kvalitetnijim ljepilom stigne još popraviti, s obzirom da je izložba otvorena do 13. ožujka, a nadamo se da će do tada biti tiskan i katalog ove zanimljive izložbe.