Zlatan Vehabović (1982) hrvatski je slikar mlađe generacije koji spada među najzanimljivije domaće suvremene umjetnike. Početkom ove godine, američki kolekcionar i galerist Marc Straus u svojoj galeriji na Manhattanu Vehaboviću je priredio samostalnu izložbu na kojoj je mladi umjetnik predstavio svoj posljednji ciklus slika pod nazivom 'Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole'. Radi se o ciklusu koji je posvećen ljubavi, a koji je dobio naziv po stihu iz pjesme Nicka Cavea 'I let love in'. Zagrebačka publika imala je prigode taj isti ciklus vidjeti u listopadu prošle godine u Laubi. Izložba u Marc Straus galeriji traje do 10. veljače ove godine, a sa Zlatanom Vehabovićem razgovarali smo o njegovom pristupu slikarstvu, ciklusu posvećenom ljubavi, njujorškoj izložbi te novim radovima…

To još ne znam. Ukoliko se sve i ne prodaju, prilično je izgledno da će ostati u Americi, odnosno da se neće vratiti. To je početak suradnje mene i galerije Marca Strausa i uvjeren sam da će se ta suradnja nastaviti. Ukoliko se to dogodi, nema razloga da se radovi vrate. Uostalom, ovo je prvi samostalni pokušaj da se svojim radom pojavim na međunarodnoj sceni. U Americi sam sudjelovao jednom ranije, na grupnoj izložbi u jednom malom mjestu u državi New York zajedno s još nekoliko naših mladih slikara. Ta je izložba bila posvećena suvremenoj istočnoeuropskoj umjetnosti nakon pada berlinskog zida. U međuvremenu, autor te izložbe Marc Straus otvorio je vlastitu galeriju na Manhattanu i pozvao me da napravim samostalnu izložbu. To je neka priča koja se razvila i još uvijek se razvija, a ovo je prvi put da imam samostalnu izložbu izvan Hrvatske u punom smislu te riječi jer imam priliku pokazati ciklus svojih slika i predstaviti to kao zaokruženu cjelinu.

Domaći mediji izvijestili su da je na otvorenju bilo puno ljudi i da je publika s oduševljenjem prihvatila vaše radove. Je li te New York u nečemu posebno fascinirao i je li vam se dogodilo neko nevjerojatno iskustvo? Primjerice, kada je Edo Murtić 50-ih godina prošlog stoljeća došao u New York, upoznao je Jacksona Pollocka i apstraktni ekspresionizam, što je bilo ključno za njegov daljnji slikarski razvoj.

Dobar je primjer koji spominjete. Specifično je dobar jer mogu u potpunosti zamisliti takav scenarij u kojem 50-ih godina Murtić odlazi i događa mu se takvo iskustvo. Govorim to jer danas živimo u jednom totalno drukčijem vremenu u kojem granice i kulturološke barijere koje su tada bile prisutne danas ne vrijede ili su potpuno poništene. Prvenstveno zbog interneta. Živimo u globaliziranom svijetu i mislim da takva vrsta senzacije danas nije moguća. Znao sam kamo odlazim i što me čeka. S jedne strane, bio sam fasciniran tom širinom Amerike, a s druge strane mi se nije svidjela i nije mi bila zanimljiva količina površnosti i banalnosti koju ta širina nosi sa sobom. Odnosno, kvantiteta ne znači nužno kvalitetu. To je moj subjektivan dojam. Želim još reći da, kada se suočim s nekom kulturološkom podjelom, često mi se potvrdi da nije potrebno ići daleko od sebe. Imam dojam da svatko tko je svjestan sebe i svoje pozicije djelovanja u nekoj umjetnosti može i bez toga sebe jasno pozicionirati u odnosu na druge radove i trenutačna strujanja i stremljenja u svijetu.

Danas u svim segmentima vizualne umjetnosti dominiraju društveno angažirane teme, odnosno problematiziranje javnog naspram individualnog. Više je razloga zašto je tome tako, no vaša umjetnost ovim zadnjim ciklusom ide za istraživanjem osobnog sadržaja, odnosno u sferu intimnog. Mnogi mladi umjetnici odlučuju se za film, video, audioradove, performanse, instalacije i druge medije, a vi ste se odlučili za slikarstvo, i to figurativno. Unatoč tome, ima li vaša umjetnost političku dimenziju?

Sklon sam vjerovati da ima političku dimenziju ukoliko osobna i individualna pozicija pojedinca u odnosu na društvo reflektira političke stavove i političku situaciju. Ja sam u svojoj umjetničkoj praksi, što se tiče sadržaja, prvenstveno orijentiran na sferu intimnog, unutarnjeg, individualnog. Govorim iz prvog lica i nastojim postaviti pitanja o nekim stvarima; primjerice, kako nastaje identitet, kako se on konstituira i razvija, kako ga stvaramo i kako se on zrcali u društvu. U tom smislu dotičem se političkog kao što svaka umjetnost na nekoj razini interpretacije može biti politična. Uostalom, svaka izjava i tvrdnja u nekom smislu može biti politična. Ja nemam iluziju da moji radovi mogu izbjeći pitanje političnosti, ali primarno ne idem iz te pozicije. U ideološkom smislu ne idem za porukom. Mene više zanima taj, kako da ga nazovem, svemir psihe koji je građen od emocija, misli, stanja, stavova. I na tome sam odlučio bazirati svoju umjetnost.

S jedne strane, sadržaje svoje umjetnosti pokupio sam iz pop kulture, ali s druge strane, u pop kulturi tražio sam uvijek one sadržaje koji su, umjetnički govoreći, bili bolja ostvarenja. Npr. u slučaju glazbe uvijek me je više zanimao tekst od same glazbe. Tako da sam se više vezao uz one sadržaje koji su mi se činili smislenijima i manje ispraznima. Iako u svojoj umjetnosti nemam direktnu pop ikonografiju i kričave tonove. Fasciniran sam činjenicom da pop kultura komunicira sa širokim brojem ljudi iz različitih slojeva društva. Mislim da svaka dobra umjetnost ima tu mogućnost širokog komuniciranja. To je nešto što imam u vidu i kod vlastitih radova. Mislim da je svaka umjetnost sjajna kada uspijeva pogoditi i govoriti o stvarima koje su općeljudske i zajedničke, univerzalne. Tu dolazimo do sfere sadržaja koji je jako važan za mene. Što je to od čega je čovjek građen, sastavljen? Što je to što nas čini ljudima? Što je ono što nas čini zainteresiranima za život? Kako je moguće takva pitanja iskomunicirati s publikom kroz medij slikarstva, to je ono što mene zanima. Moram priznati da ne vjerujem u visoko, elitistički, postavljene granice umjetnosti. Smatram da najbolja ostvarenja mogu komunicirati s velikim brojem ljudi.

Što kažete onima koji misle da slikarstvo nema reći ništa novo i originalno?

Dobra i relevantna umjetnost dogodit će se bez obzira na medij. Odnosno dogodit će se na području misli koja nadilazi tu vrstu granica. Već sam istaknuo da mene zanima mogućnost komunikacije publike s umjetničkim djelom, a medij u kojem ja radim ima neke prednosti jer publika ne mora nužno propitivati sam medij kad se susretne s mojim radom, već može odmah i neposredno komunicirati sa sadržajem. Ali to i dalje ništa ne znači. Taj medij je i dalje vrlo hermetičan, statičan i on nema, objektivno govoreći, mogućnost prenošenja nekih velikih narativnih pitanja i problema koji me zanimaju. Ja sam se tu sad našao u nekoj vrsti donkihotovske bitke s vjetrenjačama. Pri čemu sam svjesno ušao u taj dvoboj.

Niste se odlučili iskušati u drugim medijima s obzirom na probleme koji vas zanimaju?

Meni je u samom startu bila jasna percepcija slikarstva. To je spor i trom medij. Doći do neke kvalitete u tom mediju traži dosta sustavnog i kontinuiranog rada. Dakle, ukoliko hoćeš da to bude relevantan medij, u tom slučaju on ne trpi brza rješenja i to mi je bilo jasno od početka bavljenja slikarstvom. Naravno, dao sam se sustavno i predano u istraživanje samo njega, a sad, kamo će me to kopanje odvesti i koliko će me to koštati nekih drugih mogućnosti, iskreno, pojma nemam.

Kakva je vaša trenutačna pozicija na umjetničkom tržištu?

Moram priznati da je moja pozicija sretnija što se tiče tržišta jer je moja produkcija dosta mala. Ne radim veliki broj radova. Godišnje radim sedam-osam većih slika i tri-četiri manje. Imao sam sreću da sam taj mali broj radova koji sam napravio uspio i prodati. To me, naravno, nije stavilo u poziciju dobrostojeće osobe, ali mi omogućava da pokrijem svoje mjesečne potrebe. Što se tiče tržišta, kod nas ono ne postoji i zato treba imati dobro razrađenu strategiju.

Što bi značilo biti odgovoran u slikarstvu?

Odgovornost je ne kompromitirati vlastiti vrijednosni sud. U mom slučaju je bitno da ne kompromitiram tu ideju da je određeni konkretan rad taj koji je bitan, a ne cjelokupna praksa ili ideja mene kao umjetnika ili slikara. Ja vjerujem u vlastiti kriterij, odnosno, da svaki rad bude tretiran kao jedan jedini i zadnji koji ću ikada napraviti. Taj rad mora biti aktualan, meni zanimljiv i relevantan na kraju krajeva. Važno mi je da radim stvari u koje vjerujem. Budući da nemam puno radova, želim voditi računa o tome gdje će koji završiti. Pritom nastojim biti fer i svakome tko je ikada htio imati moj rad, ja se potrudim i omogućiti da ga i dobije. Ne uzimam to zdravo za gotovo. Trenutačno interes za mojim slikama postoji, ali meni je važnije da taj interes ostane kontinuiran.

Tema ljubavi i međuljudskih odnosa za mene je najznačajnija tema koja postoji i u glazbi, književnosti, filmu. To je definitivno kapitalna tema koja je označila i moje odrastanje i sazrijevanje, nešto što me je intrigiralo i o čemu sam puno razmišljao. Svjestan sam toga jako dugo vremena i dugi niz godina izbjegavao sam tu temu jer jednostavno nisam imao dovoljno dobar set alata da bih se uopće nosio ili pozabavio njome. Ona je važna, ali ujedno i najrizičnija moguća tema u umjetnosti budući da je vrlo sklisko i trusno tlo na kojem se lako može otići u patetiku, sentiment ili u banalizaciju. Ujedno to je i najeksploatiranija tema, bez obzira na medij, baš kao što je i ljepilo za publiku. Svi misle da o njoj nešto znaju i svi imamo neku predodžbu o tome što je to. Ja nisam vjerovao da mogu donijeti neka nova saznanja niti bih ušao u to da, ne daj bože, definiram što taj pojam znači. U startu sam znao da to ne treba biti moja misija. Shvatio sam da autorska odgovornost ne dozvoljava izbjegavanje rizičnih područja i da stajanje na sigurnom terenu nije dobra pozicija za bilo kojeg autora u bilo kojoj umjetnosti. Dugo vremena me to kopkalo i znao sam čemu se trebam posvetiti, pa makar i po cijenu promašaja. Tako sam odlučio.

U New Yorku ste predstavili ciklus koji je zagrebačka publika imala prigode vidjeti u Laubi. Što je bilo promijenjeno u odnosu na zagrebačku izložbu i zašto?

U odnosu na Zagreb, dodao sam još jedan rad, ali nije bilo pretjerane razlike između te dvije izložbe. U Laubi je bila izložena ista slika, samo u malom formatu. Radi se o prikazu ženske osobe koja pali stvari i isti prikaz razvio sam na znatno većem formatu jer sam se želio pozabaviti nekim formalističkim pitanjima i riješiti ih.
 
Je li ciklus kompletiran ili je još nešto u planu?

Trenutno radim posljednji rad iz tog ciklusa. Radi se o triptihu koji spremam za izložbu T-HT-a koja će se održati krajem veljače u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Triptih je zamišljen kao posljednja etapa mojih previranja vezanih uz međuljudske odnose, a tematizira odlazak, napuštanje, odlazak iz veze i razrješavanje emotivnog sadržaja koji nosi veza. Spomenuo bih da konstantno vodim borbu na dvije razine. Jedna je sadržajna razina, a druga, ništa manje važna, formalistička je i tiče se mogućnosti i ograničenja tog medija. Rad je specifičan zbog formalnih pitanja koja nosi sa sobom, a mene zanima u kojoj mjeri je određeni narativ moguće prenijeti u medij slike. Zbog čega sam posegnuo za formom triptiha. Na taj način pokušavam naraciju postaviti u tri kadra, panela i kronološki protegnuti radnju iako se radi o jednom prikazu. Imam još neke dileme i još je sve u nastajanju i previranju.

Hoće li rad biti spreman za izložbu?

Mora biti. Danonoćno radim u ateljeu da bih ispoštovao rokove. Bit će spreman za izložbu.

Znate li već sad koja je sljedeća tema kojom biste se željeli baviti?

Ja funkcioniram u ciklusima i sad će jedan ciklus biti zaključen. Sistematičan sam u metodologiji, ali mora proći vremenski period za testiranje neke teme i mog stava prema njoj, relevantnosti za mene i moj vrijednosni sud. Budući da radim polako, ne mogu si priuštiti situaciju da krenem raditi nešto i zatim na pola puta skužim da to nije to. Moram biti siguran u ono što radim i važno je da to bude tema koja će me okupirati na svim razinama.

Dakle, još ne znamo što slijedi nakon ljubavi?

Ne, još ne znam što slijedi nakon ljubavi.