Kako je svijet izgledao divno iz američke perspektive 1992. godine: višedesetljetni arhineprijatelj SSSR je propao, komunizam se urušio, irački diktator Sadam Husein ekspresno je vojnom akcijom istjeran iz naftom bogatog Kuvajta, američka ekonomija je bila relativno stabilna, a o Kini nitko nije ni razmišljao, dok su u Južnoj Americi vladali ili demokratski izabrani ili diktatorski poslušnici. Europa je pak bila poslušna američka pudlica, kao i Japan, o arapskim diktatorima da ne govorimo.

Osama bin Laden je još uvijek bio neka vrsta saveznika. Pa nije nimalo iznenađujuće da se netko dosjetio objaviti knjigu s naslovom 'Kraj povijesti i posljednji čovjek', u kojoj se naširoko objašnjava kako je liberalni kapitalizam, sa šminkom demokracije, sve pobijedio i da je vrijeme za odmaranje na lovorikama američke izuzetnosti, odavde do vječnosti.

Čovjek koji je sve to tako pametno zaključio bio je američki politolog Francis Fukuyama, kojega je ta knjiga proslavila, pa je sljedećih petnaestak godina objašnjavao diljem svijeta da drugih opcija nema te se svi trebamo pomiriti s time da nema ni drukčije budućnosti, slijedom toga ni buduće povijesti. Kad ono!

Mnogo toga se promijenilo, i bez obzira što je liberalni kapitalizam i dalje živ, i što mu navodno i dalje nema alternative, sada je možda već riječ o ranjenoj zvijeri koja će gristi mnogo brutalnije nego prije da bi opstala. A promijenio se i sada 59-godišnji Francis Fukuyama, čija je baza Stanford University, pa je zaključio da će povijesti još biti, a da američki kapitalist možda ipak neće biti posljednji čovjek. Bila bi to tragedija evolucije, u svakom slučaju.

Danas Fukuyama vrti bitno drukčiju ploču, čemu svjedoči i njegov svježi intervju za njemački tjednik Der Spiegel, u kojem se ovaj dobrostojeći salonski liberal zabrinuto pita 'gdje je ta pobuna ljevice'. Po Fukuyami, 'kapitalizam i dalje nema alternativu', a kriza u kojoj se nalazimo je 'samo problem ekonomskog rasta i razvoja suvremenih ekonomskih društava'. Zbog toga se Amerika našla u problemima, jer se 'prihvatila verzija globalizacije u kojoj se vrlo brzo išlo u postindustrijski i postproizvodni svijet'.

Fukuyama naravno zaboravlja napomenuti da je on bio jedan od intelektualnih prvaka takvog razmišljanja pa sada još i hvali Franklina Delana Roosevelta jer se ozbiljno uhvatio ukoštac s Velikom depresijom svog vremena, dok je Obama 'okružen ljudima s Wall Streeta'. Najvjernijim čitateljima Fukuyame.

Nadalje, ugledni politolog ističe da pokret Occupy smatra 'marginalnim', jer je riječ o 'antikapitalistima koji su 1999. prosvjedovali protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu', što ga ne sprečava da dva pitanja prije izjavi da je 'Occupy Wall Street pokretač promjene' kada je riječ o sve većoj nejednakosti u SAD-u.

Kada je pak riječ o Europi, Fukuyama bi se 'kladio da će Grčka napustiti eurozonu', jer se 'Grci nikad neće ponašati poput Nijemaca'. Uostalom, za Fukuyamu je 'europski projekt proizvod elita' i prilično 'nedemokratski', zbog čega 'svjedočimo rastu ekstremno desnog populizma'. Na kraju svega Francis Fukuyama zaključuje da je 'liberalna demokracija i dalje jedina opcija za svijet, bez obzira na sve njene nedostatke'. Poput neoliberalnog kapitalizma, valjda. Lijepo je imati tolika usta da se u njih svakih nekoliko godina može spektakularno uskočiti. Čut ćemo mi još mnogo toga od Francisa Fukuyame, jer neki kad su u krivu ne osjete stid, nego pričaju toliko dugo i toliko mnogo, sve dok ne kažu nešto u vezi čega su u pravu.