'Milane naš, koji si na nebesima, sveti se ime Tvoje, budi volja Tvoja, kako na Nebu, tako i na Zemlji. Kruh naš svagdašnji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ne uvedi nas u napasti, nego izbavi nas od zla. Amen.' Tako je oko 15 minuta poslije 11 recitirao Siniša Labrović, jedan od najzanimljivijih i najduhovitijih domaćih suvremenih umjetnika, performer kojemu spretno uspijeva spojiti aktualno i umjetnički relevantno.

Ovoga je puta aktualni povod bila netransparentna i sramotno smuljana dodjela sredstava iz zagrebačkog proračuna za nezavisnu kulturu, oko čega se prije desetak dana podigla zasluženo velika graja u javnosti. Kako je rečeno u najavi, 'umjetnik je motiviran nezakonitim i netransparentnim djelovanjem Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, a onda i cjelokupnom gradskom politikom koja nema javni smisao i ne pogoduje zajedničkom blagostanju'. Rezultat je duhovit, ali i mučan performans 'Hodočašće Sv. Milanu': Labrović je prvo bos došao do Gradskog poglavarstva te onda na koljenima prošao 'jedan zavjetni krug oko Milanova hrama zazivajući Milanovu milost'.

Prije nego što se uputio na svoje hodočašće, da bi njime odobrovoljio zagrebačkog boga i batinu, Siniša Labrović je izmolio i prigodno prilagođeni Očenaš te gradonačelniku Bandiću posvetio i jedan biblijski psalam. Umjetnik u svojoj akciji nije bio sam: okruživalo ga je oko pedesetak ljudi, novinara i podržavatelja, među njima i kolege Željko Zorica, Marijan Crtalić i Boris Bakal. Gradonačelnika Bandića nije bilo, no minutu prije nego što će se Labrović došetati pred Poglavarstvo iz zgrade je izašao Duško Ljuština, osmotrio situaciju i ubrzo nestao u nepoznatom pravcu. Pa se može reći - ako već zagrebački Bog nije bio tu, nakratko se ukazao Duh Sveti, barem kada je riječ o kulturi.

Siniša Labrović je nakon prigodnih molitvi započeo svoje hodočašće na koljenima, u ruci držeći sliku Gospe, koja je u viziji vidioca Labrovića imala lice Milana Bandića. Ništa čudno da se zagrebački gradonačelnik konačno nekome ukazao kao Gospa, s obzirom na njegovo legendarno 'čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje'.

Prvo polako pločnikom i asfaltom, a onda malo brže na travi, Labrović je obilazio zgradu Poglavarstva, no njegova golgota je postajala sve teža i krvavija. Iako su mu ljudi dobre volje prilazili s vodom, koju je hodočasnik Labrović uz blaženo zahvalan osmijeh popio, koljena i ristove nije mogao zaštititi, na kraju ostavljajući i trag DNK te pokoju kapljicu krvi oko Milanova hrama.

Ipak, bez obzira na krvavu žrtvu vjernika, Sveti Milan nije odgovorio na molitve, vjerojatno konjski delajući negdje drugdje, možda kao koordinator spasa nadobudne mačke s drveta u Savskom Gaju. Ili potpisujući opet dokumente u kojima nije znao što stoji, naročito kada su eklatantan primjer korupcije i klijentelističkog pogodovanja. Uostalom, za čovjeka koji trči maraton do Marije Bistrice Labrovićevo obilaženje Poglavarstva na koljenima sigurno nije bilo previše impresivno. Bandić bi to, nema sumnje, napravio i brže i krvavije.

Siniša Labrović je na kraju izmolio još jednu molitvu za Milana te odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja, poput onoga kako komentira činjenicu da gradonačelnik nije na svom radnom mjestu. 'Milan je svugdje oko nas!', rekao je Labrović, izazivajući smijeh okupljenih. I ne može se poreći da je 'Hodočašće Sv. Milanu' duhovito osmišljen i angažiran performans, u kojem je jednostavnim činom prikazan sav apsurd djelovanja gradske birokracije s gradonačelnikom na čelu – godinama se kažnjavaju kritički glasovi, a nagrađuju poslušnici i ulizice. Siniša Labrović je danas došao na crnu listu, bez obzira postojalo nešto takvo ili ne. Iskazao je građanski protest i vlastiti stav, a u gradu kojim vlada čovjek koji demokraciju zamišlja kao odlazak na izbore svake prijestupne godine takve stvari vode u pakao. Kod Svetog Milana u tom slučaju ni molitva ne pomaže.