Posrijedi je obilježavanje obljetnica 65 godina rada i 80 godina života autora koji kaže da se osjeća kao da je razlomak obrnut, tj. kao da je prošao 65 godina života i 80 godina rada. Drugi, dodatni dio naslova, 'ekspozicija za vječnost' zapravo je naslov njegove prve retrospektivne izložbe u Galeriji Badrov 2003. godine od koje, eto, nastavno teče još i danas neprekinuta Radišina fotoreporterska djelatnost.

Od prvog dana njegova bavljenja fotografijom, a brojke govore da je tada bio petnaestogodišnjak, on kao dinamični osamdesetogodišnjak uvijek iznova otkriva onaj jedini, presudni djeličak sekunde u kojem se bilježi, zaustavlja za zbilju fotograije sva dramatika sportaša, kada se vrhunac njegove dinamike jednostavno mora, tad ili nikad, presudno sinkronizirati s fotoreporterovom ekspozicijom.

Kada je Radiša u pitanju, onda se to nerijetko učini i za vječnost. Ali, njegov stil postao je prepoznatljiv ne samo po pravome trenutku u kojem je spregnut klimaks sportskog događaja, nego i po tome što je unutar kadra često ostaje i neki kontekst prizorišta, neki detalj koji kreativno, zapravo, žurnalistički posebno osvjetljava sam događaj. I tako je očito bilo od 1948. godine kada je Radiša počeo raditi u dnevniku Borba, a posebno od 1954. godine kada je prešao u Sportske novosti i SN reviju. Često je on, u prošlih dobrano više od šest desetljeća, osvajao najveće fotoreporterske nagrade za sportsku fotografiju kojoj je ostao vjeran sve do dana današnjega jer je i nakon umirovljenja ostao u istoj žanrovskoj grani.

Na jubilarnoj izložbi odreda su predstavljene fotografije u crno-bijeloj tehnici, snimljene, dakako, analognom aparaturom, ali to nije ni iz kakvih drugih razloga nego stoga što su mediji u kojima je Radiša radio, takoreći donedavno, bili tiskani isključivo crno-bijelo. Čak i kada je uvelike u Vjesnikovoj kući bila u uporabi kolorna bakrotisak rotacija, Sportske novosti su izlazile u zavidnoj nakladi uvijek crno-bijelo već i zbog bržeg plasmana. Osim toga, i danas se smatra da je crno-bijela fotografija ona iskonska, dokumentaristički pouzdanija, čak i 'umjetničkija', pa stoga mnogi, paradoksalno, svoje digitalne kolorne uratke konvertiraju crno-bijelo. Kod Radiše to nije slučaj. Samo jedna od fotografija na izložbi snimljena je u koloru. Riječ je o nogometnom susretu, jednom od prvih, hrvatskih i srpskih juniorskih reprezentacija snimljena na stadionu Radnika u Velikoj Gorici.

Ta fotografija ima što bližih, što daljih čak šest izrazito sadržajnih planova i tu je kolor u punoj funkciji. U bližim planovima nadmeću se igrači, a u daljima je prazno gledalište, a po obodu specijalna je policija u punoj spremi. Iznad njih samo su jata ptica na vedrom nebu. To je jedan od tipičnih prizora koji pokazuje da autor nikad nije zaboravljao naći u motivima i nešto više od izvještavanja slikom o samom sportskom zbivanju. Okreće se on i mnogočemu što samo prati sport, a to su ponajprije navijači i uopće ljudi i neke djelatnosti koje su, zapravo, izvan sporta. Antologijske su tako i njegove slike nekih dviju starica sjetno zagledanih u svijet s dva prozora trošne zagrebačke mansarde. Pa onda neki nevjerojatno izboran svjetlooki starac, čuvar nekog igrališta u okolici Zeline, koji u pogledu kao da ima svu sudbinsku pomirenost s ovim svijetom. On je, očito, bio onaj reporterov tzv. motiv za svoju dušu. Fotografija nimalo sportska, ali Radišin izabrani marginalac na naslovnoj je stranici njegova kataloga '65/80'.

Na izložbi je još zanimljivih fotografija koje samo rubno dotiču sport, a otkrivaju autora kao fotografa koji zna gledati i reagirati i kada nisu u pitanju samo superbrze ekspozicije, nego i kada je posrijedi neki od onih nadahnutih fotografskih klikova za vječnost. Primjerice, takva je fotografija idilično okupljene romske obitelj koja se natječe na visećoj kuglani ili pak neki opći fotoreporterski motivi uz sportska igrališta, a te su snimke sasvim na nivou reportaža čuvenih reportera svjetske agencije Magnum ili recimo nekih naših najslavnijih umjetničkih fotografa kao što je Tošo Dabac. Ta činjenica da je znao tako uspješno umaknuti svojoj sakrosanktnoj specijalizaciji kazuje da je Radiša Mladenović zaista neprijeporna fotografska veličina. No, i unutar svoje sjajno izbrušene specijalizacije ovaj autor znao je uočiti i čisto likovne valere u svim tim sportskim prizorima. Primjerice, pronalazi sjajne likovne paralelizme, neke zanimljive dvojnosti u posebno dinamičnim motivima.

Tako su na snimci vaterpolista njihove ruke uhvaćene kao da je posrijedi neko stilsko plivanje, a ne čvrsta borba za loptu. Dvojica nogometaša pak, vjerojatno Dinama i Zvezde, u takvom su usklađenu pokretu ruku i nogu da im zbilja odgovara naslov 'Noćni balet', a dva rukometaša u momentu probijanja zone doimaju se na snimci kao duet u suvremenome plesu. Uopće, u Radišinu bistrom fotografskom pogledu na svijet, vrijedi ponoviti, uvijek ima nešto više, neki višak vrijednosti pri osnovnome motivu, neki detalj koji kreativno uznemirava, svraća na sebe dodatnu pozornost, a to je nenametljiv komentarski ili samo vizualni iktus koji pronalaze i fiksiraju samo posebno intuitivni gledači. A Radiša Mladenović je to i u osamdesetoj.