U Zagrebu je nedavno gostovao Richard M. Stallman, vjerojatno jedan od najutjecajnijih aktivista i teoretičara slobodnog softvera. U intervjuu za tportal objašnjava svoje političke pozicije i djelovanje. On je osnivač i Free Software Fondationa te neumorni zagovornik drukčijeg pristupa programiranju i korištenju interneta, kao i oštar kritičar najmoćnijih ljudi iz svijeta informatike.

Stallman je stoga i donekle kontroverzna figura u mainstreamu, ponajviše zbog toga što nema dlake na jeziku, pa je tako šokirao nedavno mnoge svojim komentarom na smrt Stevea Jobsa ('Nije mi drago što je mrtav, ali mi je drago što ga više nema.') u kojem se okomio na osnivača Applea zbog toga što je svoje proizvode 'pretvorio u zatvore za korisnike'. Također je inicijator i operativnog sustava koji je danas u svijetu poznat pod nazivom Linux, no Stallman i dalje inzistira na imenu GNU/Linux.

Razloge za to je također objasnio u intervjuu za tportal, a također smo ga pitali ima li profil na Facebooku te što misli o hakerima iz Anonymousa. Iz razgovora koja je trajao sat vremena te pokrio raznovrsne teme (primjerice, EU: 'Divan san koji je pretvorio u noćnu moru.' Ili djelovanje Piratskih stranaka u svijetu: 'Načelno podržavam.') izdvojili smo najzanimljivije dijelove.

Svoju programersku, ali i aktivističku karijeru započeli ste u Artificial Intelligence Labu sveučilišta MIT. Pisali ste o atmosferi idealizma koja je tada tamo vladala. Možete li se prisjetiti tog vremena?

Došao sam tamo jer samo posjećivao sva kompjutorska mjesta u gradu Cambridge (Massachussets), s ciljem da što više o tome naučim. Bilo je to tijekom moje prve godine faksa. Kada sam posjetio A. I. Lab, dobio sam i ljetni posao, a to mjesto se pokazalo kao odlično mjesto za unapređivanje softvera. Razlog za to jest to što je njihov softver bio besplatan i originalan, napisan baš tamo. Neko vrijeme je doista postojala atmosfera zajedništva, koja se na kraju potpuno raspala. Mnogi ljudi su odlučili da im se više nimalo ne sviđam pa su i druge ljude nagovorili da me počnu isključivati iz društva.

Ideje koje su tada cirkulirale među vama su postale temelj za mnogo kasnijih stvari u kompjutoraškom svijetu...

Ljudi koji su napisali sustav za A. I. Lab su bili hakeri. Nije bilo nikakvih šifri ili sigurnosnih protokola, jer nisu željeli da ih kontroliraju administratori. Zajednički kompjutor sa šiframa je u biti kao policijska država, a sve što nije eksplicitno dozvoljeno je zabranjeno.

Kako ste shvatili političke implikacije svega toga?

Zahvaljujući hakerima. Pridružio sam im se 1971., a oni su sustav razvijali od 1969. Hakeri su razmišljali o konkretnoj političkoj temi kontrole unutar laboratorija, u kojem su svi radili. No administratori na njih nisu mogli utjecati, osim što je postojao dogovor da se moraju raditi korisne i zanimljive stvari. Tako je i bilo. Nitko od nas nije htio preuzeti laboratorij, nego smo doista radili na razvoju ideja koje bi bile od pomoći korisnicima.

To se dogodilo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedan od hakera, Greenblatt, lansirao je projekt za izradu kompjutora koji bi radio na kompjutorskom jeziku LISP, koji je jedan od najmoćnijih i najelegantnijih jezika. Želio je da takav stroj bude proizveden za razumnu cijenu. Greenblatt je odlučio pokrenuti hakersku kompaniju, koja ne ovisi o vanjskim investitorima i njihovim hirovima. Ostali u Labu su mislili da Greenblatt nema šanse uspjeti, jer nije imao poslovnog iskustva. Nakon mnogo peripetija osnovale su se dvije firme, od kojih je druga – Symbolics - željela preuzeti A. I. Lab MIT-a.

Konkurencija je uskoro shvatila da je Greenblattov plan uspio, pa su ga željeli još više zaustaviti. Zato su MIT-u ponudili svoj operativni sistem, uz uvjet da prestanu surađivati s Greenblattom. Pred kraj 1983. uspjeli preuzeti A. I. Lab MIT-a. Tada sam i ja odustao od obrane tog ideala, zapitavši se što bih sljedeće mogao učiniti. Došao sam do ideje da želim uskrsnuti dijeljenje softvera kakvo je postojalo početkom sedamdesetih u MIT Labu. Zaključio sam da nam treba besplatan operativni sustav koji može funkcionirati na svim računalima. Korisnici ne smiju biti pod kontrolom proizvođača softvera. U to vrijeme nije bilo uređaja koji su mogli raditi na besplatni softver.

Jeste li imali osjećaj da ste izgubili bitku, a dobili rat? Ili obratno?

Izgubio sam bitku za obranu MIT-ovog Laba, no nisam htio do kraja života ostati tamo, jer to je bio pogrešan rat. Želio sam činiti nešto što će stvarati dobro. Zato sam se angažirao u kampanji za slobodu korisnika, kako bismo izgradili mjesto – u simboličnom a ne geografskom smislu – na kojem ljudi mogu slobodni. Zato sam pokrenuo GNU, što je rekurzivni akronim za Gnu Is Not Unix. Iako je GNU bio sličan jeziku Unix, nismo mogli koristiti ništa od koda koji je bio dio Unixa, jer on je bio zarobljen vlasništvom. U rujnu 1983. sam pozvao ljude da mi se pridruže u stvaranju slobodnog operativnog sistema, i na početku nas je bilo samo dvojica. S vremenom nam se pridružilo više ljudi. 1985. sam posjetio laboratorij na Berkleyju te počeo s njima surađivati, a oni su napravili važne programe i učinili ih slobodnim. Početkom devedesetih smo imali sve osim ključnog programa koji se zove kernel, dakle svojevrsna jezgra operativnog sustava. Mislio sam da ćemo do toga lako doći, ali su se stvari prilično zakomplicirale. 1992. je Linus Torvalds napisao kernel koji je nazvao Linux, a ljudi su onda spojili taj kernel i GNU, koji je sada mogao funkcionirati.

Danas svi to manje-više zovu Linux?

Da, Linux je preuzeo sve zasluge za naš višegodišnji rad! Ta konfuzija se proširila svugdje, i ljudi danas koriste riječ Linux kako bi opisali i cijeli GNU, a to su dvije različite stvari. Zato danas većina ljudi koji koriste GNU misle da je sve započeo Torwalds. Naravno da sve to smatram neugodnim, a još više mi smeta što Torvalds ne prihvaća ideale slobode. GNU nije bio razvijen iz bilo kakvih tehničkih razloga, nego iz političkih. Zato danas cijela reklama za Linux namjerno ignorira njegove političke implikacije. Postoje četiri osnovne slobode koje svi korisnici kompjutera trebaju imati. Nulta je sloboda koristiti program kako želite. Prva je imati mogućnost proučavanja izvornog koda, dakle matematičkih planova programa, kao i mijenjati kod po potrebi. Druga sloboda je pomagati drugima, dijeliti program s ljudima ako to želite. Treća sloboda je distribucija modificirane kopije programa, ako to želite.

Što te slobode znače u praksi?

Slobodni softver ujedno je i obrana protiv zlonamjernog softvera, takozvanih virusa. Stvar je jasna: ako korisnici ne kontroliraju program, onda program kontrolira korisnike. A netko uvijek kontrolira i program te tako podčinjava i korisnika, zadobiva nepravednu moć nad njima pa je u iskušenju – kojem rijetki odolijevaju – da u program ugradi elemente koji su zlonamjerni. Programi tako ograničavaju korisnike, špijuniraju na njih i slično, a takvi elementi se nalaze u većini komercijalnih programa. Windows, Mac OS, iStvari, Flash Player, Playstation 3, Amazon Swindle i većina današnjih telefona sadrže zlonamjerni softver.

No većini korisnika uopće nije stalo!

Ne zanimaju me ljudi kojima nije stalo do slobode! Oni nimalo ne utječu na moje mišljenje i odluke. Ne pokušavam ih zadovoljiti. Ja zagovaram slobodu korisnika kao princip. Radit ću za slobodu bez obzira što drugi žele. Ne zanima me ni isključivi tehnički progres, nego politički aspekt. Ne postoji ništa automatski dobro u vezi inovacija kao takvih; uostalom, i tiranija i demokracija su nekad bile inovacije. Inovacije bez slobode izbora ne znače ništa.

Imate li profil na Facebooku?

Ne. Facebook je stroj za digitalni nadzor ljudi. U Irskoj je jedan čovjek uspio od Facebooka dobiti sve materijale koje ta društvena mreža ima o njemu i dobio je dvije tisuće stranica! Pa toliko o običnim građanima nisu imale ni sovjetske tajne službe. Digitalna tehnologija omogućava nadzor ljudi o kakvom je Staljin samo mogao sanjati. A mi danas živimo u svijetu u kojem vlade suzbijaju narodne pobune i rade u korist bankara. U Europi je Mađarska u tome zasad otišla najdalje. Digitalna tehnologija omogućava vlastima povećanje kontrole nad ljudima i nalazimo se na putu koji nije demokratski. Facebook će američkoj vladi dati sve podatke koje ima o nekoj osobi, zahvaljujući licemjerno nazvanom zakonu Patriot Act. Zato se moramo oduprijeti i vladinom i korporativnom nadzoru. Ukratko, Facebook nije vaš prijatelj.

Mnogo zgražanja izazvala je vaša reakcija na smrt Stevea Jobsa, kada ste napisali da vam je drago što ga više nema. Optuženi ste za bešćutnost i bezobrazluk, a mnogi mediji su vas napali.

Drago mi je zbog toga! Ljudi koji su me napali imaju pogrešne prioritete. Priča kako se Jobs nije mogao obraniti jer je mrtav je smiješna, jer je postojao ogroman PR odjel njegove kompanije posvećen samo tome da ga cijeli svijet oplakuje. Jobs se bavio time da zarobi korisnike svojih uređaja i sve što je činio je bilo strašno štetno. To je važno! Mene on kao osoba ne zanima. Protiv zla koji je Jobs učinio borit ćemo se još godinama. Apple je pionir sistema cenzure softvera. Zbog toga sam komentirao njegovu smrt, jer on je započeo veliko zlo koje raste i raste. Ono što je Steve Jobs radio je napad na slobodu milijuna ljudi.

Kako komentirate onda sve one ljude koji stoje u redovima pred trgovinama Applea?

Oni su zaluđene budale. Takvi ljudi će izgubiti sve svoje ljudske slobode. Danas se većina stvari obavlja pomoću kompjutora i interneta, pa ako izgubimo slobodu u tome, onda ćemo i u svemu ostalome, jer ljudska prava i slobode su međusobno povezani. Ne možemo izgubiti samo dio ljudskih prava, jer tako gubimo sve.

Kako u tom kontekstu gledate na djelovanje hakerskog kolektiva Anonymous?

Većinom podržavam ono što čine. Oni rade internetski ekvivalent uličnog prosvjeda, ali na internetskoj stranici. Objavljuju i tajne dokumente vlada, što je također dobra stvar. Anonymous također 'grafitira' stranice moćnih korporacija i vladinih agencija. Oni se zapravo bave virtualnim ekvivalentnom uličnih prosvjeda, što ljudima može biti iritantno, jednako kao i kada štrajkaju vozači autobusa pa je gradski prijevoz zaustavljen. No tada se uvijek treba zapitati – zbog čega vozači štrajkaju? Kod Anonymous mi se ne sviđa što su nekoliko puta objavili nečiju privatnu komunikaciju.