'Ove su fotografije niz priča s poznatom scenom i slučajnim pro­tagonistima', kazala je Mira Stanić o izložbi.

Ishodište priča je autoričin odabir zgrada izgrađenih u Hrvatskoj 1962. - danas pedesetogodišnjakinja.

Među odabranim zgradama nalaze se kako opće priz­nata, odnosno poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tip­ske (stano)gradnje, a već ih se naslovom sasvim namjerno subjek­tivizira, personificira, približuje dimenziji ljudskog.

Serija Pedesetogodišnjakinje donosi fotografije arhitekture koja izb­jegava žanrovsko svrstavanje u arhitektonsku fotografiju.

Odmi­canjem od konvencija arhitektonske fotografije, Stanić nastoji re­klamno-ilustrativni prikaz zamijeniti kritičko refleksivnim. Drugim riječima, fotografski prikaz arhitekture pokušava se izjednačiti sa stvarnim doživljajem i interpretacijom njenog prostora.

Jedini tre­nuci režiranja tako su oni čekanja (da se narav prostora prikaže), a kao dobrovoljno ograničenje odabran je upravo oku blizak 50-mil­imetarski objektiv. Zgrada dakle nije postavljena u poziciju izd­vojenog objekta, ne podliježe arhitektonskoj estetizaciji, već je poprište situacija na koje utječe i koje istovremeno utječu na nju. Okvir koji arhitek­tura postavlja osnova je aktivnosti koju taj prostor priziva, pri čemu prostor nije vredniji od događaja i obrnuto. Fotografija prati i bilježi tu svakodnevicu; bilježi život zgrada. Kroz seriju se dobiva i presjek niza scenarija i fenomena vezanih uz starenje zgrada: prenamjena, nadogradnja, restauracija, pro­padanje, nemar, amaterske intervencije itd. Nemoguće je ne prim­ijetiti kako današnje stanje promatranih zgrada ovisi prvenstveno o obitavačima i njihovim potrebama ili pak osjećaju vlasništva i odgovornosti, a neovisno je o pripisanoj arhitektonskoj vrijednosti. Objekt tipske izgradnje tako je u potpunosti obnovljen, a od strane struke i javnosti prepoznat izniman stambeni kompleks nikako da zaista stigne u ruke konzervatora – 50 je, čini se, premalo.

Odmak od ilustrativnog prikaza i osoban pristup subjektu kroz niz fragmenata dozvoljavaju povezivanje naoko ne pretjerano srodnih fenomena te svojevrsnu rekonstrukciju načina na koji se arhitek­tura ugrađuje u prostor i, još više, u vrijeme grada', objašnjava Stanić.