Četrdesetak fotosa koji su ovom prilikom predstavljeni nalaze se inače u svjetski poznatim izlagačkim centrima kao što su Getty Institut u Los Angelesu, Metropolitan u New Yorku, muzej Victoria & Albert i Imperijalni muzej rata u Londonu, Kolekcija Ludwig u Kölnu i tako dalje.

Ali taj doista senzacionalan zbir eksponata iz svjetske fotografske baštine nije došao u Samobor poznatim kuferaškim metodama, kako inače u nas dolaze bjelosvjetske, već za izlaganje priređene, izložbene atrakcije, nego je taj odabir sjajnih starih fotografija predstavljen zahvaljujući maru programskoga savjetnika galerije Želimira Koščevića i dobrohotnosti kolekcionara, konkretno riječ je o zbirci Miljenka i Lucije Horvat te o Kolekciji Marinko Sudac.

Zahvaljujući spomenutima na spremnosti da posude materijale za priređivanje izložbe te stručnom postavu, s rijetko temeljitim opisom izložaka u našoj izlagačkoj praksi, ima se rijetka prilika vidjeti fotografije vrhunskih majstora viktorijanskoga doba kao što su Felice Beato, Wilhelm Hammerschmidt, John Burke, Samuel Bourne, William Baker, Kusukabe Kimbel, Francis Frith, Wiele & Klein i L. F. Fisler.

Ta imena odreda su kreativni velemajstori onoga što bi se danas nazvalo dokumentarnom fotografijom, donedavno fotoreportažnom, a koji žanr je na izmaku u nas zbog opće srozana nivoa žurnalizma u ovome dijelu svijeta, a možda bi se pak dobar dio izložaka okvalificirao i kao umjetnička fotografija.

Pritom bi se možda i zaboravilo koliko je nerijetko egzistencijalno rizičnoga truda ulagano u tadanja putovanja do odredišta da bi se došlo do takvih fotografija, jer ne treba nipošto zaboraviti ni tadašnju više nego kompliciranu bazičnu tehnologiju snimanja, razvijanja i umnažanja fotografija. A njihove fotografije su, kako to bilježi priređivač izložbe Želimir Koščević, najčešće bile distribuirane u formi albuma koji su danas (ako su cjeloviti) iznimno cijenjeni.

Danas, naime, kada samo još stručnjaci znaju za Drugi anglo-afganistanski rat 1878/80., kada se sa svetog brda Fujijame vidi samo smog i neboderi Tokija, a u nekadašnjoj francusko-britanskoj Indokini švrljaju turisti iz cijeloga svijeta te su fotografije jedino autentično svjedočanstvo onovremenih zbivanja u tom dijelu svijeta.

Iznimno valjani su to dokumenti već u prvome vizualnome sloju snimaka, a onda su i uvjerljiva priča iz povijesti, a ponekad i umjetnina sama po sebi. Primjerice, fotografija iz 1860., vjerojatno snimljena u Yokohami, koju potpisuje Felice Beato, naslovljena je 'Nosač', prikazuje postarijega Japanca koji je zasamaren tovarom od čak pet slojeva koji je viši i očito teži od njega, pognut je on i desnom rukom oslonjen na štap, a u lijevoj, nosi dvije ribe. Valjda, teško ostvarenu zaradu.

Takva fotografija danas bi se mogla naći samo u prvorazrednim, svjetskim putopisnim magazinima poput National Geographica ili u rijetkim verističkim dokumentarnim filmovima. Pritom treba imati na umu da je tadašnja fotografska oprema bila višestruko veća, teža, sporija i složenija za uporabu, a fotograf sa svom opremom nije bio bitno drukčije opterećen od predmetnoga nosača. Fotografija je kolorirana, i to čini se prilično realistički.

Naime, Felice (Felix) imao je sreće jer je za japanskoga suradnika našao kolorista Kusukabea Kimbela, koji je imao odličan, uravnotežen osjećaj za boju i likovnjački sigurnu ruku. Isti kolorist osamostaljuje se i 1888. otvara vlastiti studio u Yokohami, a kasnije i u Tokiju gdje djeluje sve do 1934. Na izložbi je i njegova fotografija 'Sviračice Samisen Tzudzumi' koju, kada je izvan konteksta, treba dobro zagledati da bi se ustanovilo da je obojena, a ne snimljena na kolornom materijalu.

Sve rečeno navodi na zaključak da su te viktorijanske fotografije, dakle iz doba kraljice Viktorije kada su Britanija i okolni svijet doživljavali, uza svu moralnu strogost i kruta pravila ophođenja i golem kolonijalni i tehnološki uspon, a fotografi tada neizostavno bilježe ne samo duh vremena, nego njihovi artefakti kazuju i o sebi samima. Dvaput je tu dokumentarnost na djelu iz današnje perspektive. Jednom po onome što prikazuju, a onda i po onome kako prikazuju, i to ne samo iz tehnološkog, nego i iz kreacijskog aspekta. Sve ostalo umjetnosni je višak fotografijske vrijednosti koji, sudeći po izloženome, uglavnom nije izostajao.

Posebno je impresivna fotografija autorskoga tandema Williama Bakera i Johna Burkea 'Bojno polje u Afganistanu', iz 1878. godine. Prvospomenuti je umirovljeni časnik engleske vojske u Afganistanu, a drugi je fotograf irskoga podrijetla, po zanimanju apotekar, dakle, vičan radu u laboratoriju. Oni se pridružuju Kraljevskim inženjercima prvo u Indiji, a zatim u Afganistanu te stvaraju zanimljivu, upravo pitoresknu kroniku II. afganistanskoga rata. Izložena fotografija doima se kao da je posebno izabran kadar iz filmskoga velespektakla.

U višeplanskom nizu vidi se sva logistika tadanje britanske mobilne ratne sile. Volovi za vuču, slonovi kao borna kola, konjica u pokretu, mnogobrojno pješaštvo i velik oblak od eksplozija pred golemom tvrđavom u stražnjem planu. Life ratna fotografija snimljena prije 135 godina.

Fotografi su tada, vjerojatno, zbog opreme morali imati kao asistenta snimanja i konjevodca za specijalne terete. A rijetkim poznata povijest inače bilježi da je taj Drugi anglo-afganistanski rat vođen od 1878. do 1880. godine i da sukob nije počeo samo radi britanskih interesa, već i zbog sve veće vojne nazočnosti Ruskog Carstva u toj regiji.

Stoga je vojska sastavljena od Kraljevskih regimenti okupirala Kabul 1879. Tijekom 1880., britanska je politika zadovoljila sve svoje interese u toj regiji i uspostavila novi, dijelom autonoman režim u cijeloj državi, ali ipak ovisan o Ujedinjenom Kraljevstvu. Tako kazuje pisana povijest, suhoparno. A slika povijesti koju su snimili William Baker i John Burke zapravo je veličanstvena fotografijska, spektakularna freska. Od svjetla i sjena.