Otkad je prošlog tjedna objavljeno da potkraj ljeta kreću radovi na uređenju Trga Franje Tuđmana po projektu Nenada Fabijanića, uglednog arhitekta, scenografa, profesora na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu i dobitnika svih važnijih nagrada, u stručnim krugovima su se čuli komentari da je zapravo riječ o dijelu predizborne kampanje aktualnog gradonačelnika i da je pitanje hoće li se taj projekt ikada realizirati. To je bio povod za razgovor s Fabijanićem koji se protivio gradnji rampe u Varšavskoj ulici i koji je kao autor projekta Integrirani grad zamislio spajanje Črnomerca i Trešnjevke, zakopavanje željezničke pruge u dužini od sedam kilometara od Vrapča do Heinzelove i na tom potezu podizanje plemenitih sadržaja, kao i rušenje Doma sportova i tvornice Kamensko, pošteno prodrmavši hrvatsku javnost. Fabijanić i dalje sanja svoju viziju Zagreba u 21. stoljeću, radeći na studijama Integrirani grad 2, 3 i 4.

Prošlog tjedna najavljen je za kraj ljeta početak uređenja Trga Franje Tuđmana, što je zapravo dio vašeg velikog projekta Integrirani grad. Što će se realizirati u prvoj fazi?
Projekt uređenja Trga Franje Tuđmana ograničen je na parcelu omeđenu četirima postojećim prometnicama i ne reflektira se na prostor izvan tih gabarita. Podrazumijeva uređenje parka, odnosno livade, što je nužno, jer već godinama gotovo ničemu ne služi. U svom projektu predlažem preseljenje i rušenje zgrade bivše općine Črnomerec, izgradnju velike podzemne garaže s 450 mjesta, dakle sto mjesta više nego na tamošnjem parkiralištu, te postavljanje interaktivne vodene instalacije na njoj, zatim paviljona, spomenika, boćališta, vrtnog kafića, nove trafostanice i neophodnih kioska. Mislim da ne bi trebalo ići u etapno uređenje Trga jer se u zemljama rizičnog karaktera, kakva je Hrvatska, nakon prve etape uglavnom ništa ne gradi. Bolje da se ništa ne gradi dok se ne odluči izgraditi sve. No definitivna odluka donijet će se u trenutku kad se na temelju troškovnika osiguraju sredstva za realizaciju projekta.

U javnosti su se čule primjedbe da je taj projekt megalomanski i da u današnje krizno vrijeme Zagreb nema novca za takav zahvat. Kako biste to komentirali?
Ne vidim što je tu megalomanski, tako rade srednjeeuropski gradovi: Trst, Graz, Ljubljana i drugi. Taj je park za naša mjerila samo veličanstveno velik. Površinom je veći od Zrinjevca, Tomislavovog i Strossmayerovog trga, dakle veći je od svih zelenih površina istočnog kraka Lenucijeve potkove. Kamo sreće da se park može još proširiti sve do Zapadnog kolodvora i tako otvoriti novi javni prostor na mjestu željezničkog koridora, kojeg više ne bi bilo, stvarajući time vezu Črnomerca i Trešnjevke. Ne uspoređujem direktno i doslovno park s Central Parkom ili Hyde Parkom, no smatram da je Zagrebu potreban zeleni park velikih dimenzija i velikog značenja. Usput, Lenucijevi trgovi su preuski!

Bavite se 15-ak godina nekadašnjim Trgom Francuske Republike i za studiju uređenja dijela tog trga dobili ste prvu nagradu na natječaju 1998. godine, no sada nije raspisan javni natječaj, nego ste direktno pozvani. Kako to objašnjavate?
Novi natječaj?! Čemu i zašto? S kojim razlogom? Da se djeca vesele? Na natječaju iz 1998. tražilo se uređenje sjevernog dijela parka s paviljonom, kafićima, pozornicom, podzemnim spremištem, kioscima, knjižarom i ostalim sadržajima. U pobjedničkom radu ponudio sam rješenje koje je obuhvatilo sve te parametre. Što bi bilo da sam uspio realizirati taj projekt? Park bi do pola bio realiziran u skladu s mojim rješenjem, a druga polovica, na kojoj su isključivo livade, zgrada općine Črnomerac i parkiralište, ostala bi neuređena i prazna. Zar mislite da je dio današnjeg parkirališta na jugoistočnom rubu na kojem sam integrirao novu trafostanicu s malim park cafeom predmet arhitektonskog natječaja? Smatram bespredmetnim pitanje fragmentarnih rješenja. Uostalom, nije potrebno za svaki sadržaj i lokaciju raspisivati natječaj, čak i kad je riječ o užem centru. Dovoljno je pogledati tridesetak natječaja raspisanih u zadnjih dvadesetak godina, s upitnim programom i još upitnijim ocjenjivačkim sudovima, i vidjeti koliko ih je realizirano u skladu s natječajnim rezultatima i zašto se mnogi od njih nisu nikad realizirali. Realizirano je maksimalno pet projekata! Bolje da ih ne navodim. Prema tome, čemu inzistirati na natječajima? Osim toga, neka se jave referentni arbitri ili oni koji misle da bi me pobijedili.

Vaša studija Integrirani grad, u kojoj je zamišljeno spajanje Črnomerca i Trešnjevke, rušenje Doma sportova kao zastarjelog i nefunkcionalnog zdanja te spuštanje željezničke pruge u dužini od sedam kilometara pod zemlju, od Vrapča do Heinzelove ulice, izazvala je oprečne reakcije i komentare. Koje su prednosti tog projekta?
Prometne analize pokazuju, ne samo u Zagrebu, nego i u drugim gradovima, da pruga sa svojim nadvožnjacima, podvožnjacima, nasipima, rampama i drugim prometnim uređajima smeta protočnosti prometa, a time i razvoju grada. Ideja o sedam kilometara podzemne željezničke pruge sasvim je beznačajna u odnosu na ideje koje se svakodnevno plasiraju, primjerice o spajanju otoka podvodnim tunelima i slično. Smeta me to što nemam konkurenciju, naime nitko nije projektom dokazao drugačije ili suprotno, primjerice projekt u kojem se pruga podiže na razinu krova Glavnog kolodvora!? Kad bude konkurencije s elaboriranim projektima, neka se izabere bolje i više adekvatno rješenje koje će predstavljati budući konačni koncept Zagreba.

Zamislite produženu Draškovićevu, Miramarsku bez podvožnjaka, prošireni Botanički vrt na osam kolosijeka s južne strane, Martinovku spojenu s Botaničkim vrtom, Studentski centar bez nasipa, Savsku i Držićevu bez nadvožnjaka, Glavni kolodvor s peronima pod zemljom, Gredelj kao najzanimljiviju novu centralnu zonu Zagreba, a da ne govorim o širokom i dugom koridoru od Savske do Držićeve bez kolosijeka. Taj potez od sedam kilometara pruge pod zemljom otvara fantastične mogućnosti za razvoj raznovrsnih novih sadržaja. Što se tiče Doma sportova, već je APZ razmišljao o pretvaranju te dvorane u 'Dom svih sportova'. Po mom sudu, spašavanje dotrajale i nefunkcionalne zgrade pomoću manjih i većih adaptacija neizvediv je zadatak i uzaludan posao. Valja provjeriti građevinski bonitet zgrade i statičku ugroženost i vidjet će se da je ta građevina na rubu propasti. Svi ti razlozi natjerali su nas da osmislimo projekt Integrirani grad s velikim javnim prostorom, bez obzira na to hoće li se umjesto sadašnje zgrade Doma sportova podići 'Dom svih sportova' ili zgrada drugačijeg sportskog sadržaja.

Zna li se budžet cijelog projekta Integrirani grad? Naime u medijima su se svojedobno pojavili napisi u kojima se u slučaju cjelovitog projekta Integriranog grada spominjalo pola milijarde kuna...
Taj podatak čujem prvi put od vas. U ovom trenutku i na razini inicijalne studije budžet se ne može znati precizno, već aproksimativno. No sasvim je sigurno da je ulaganje novca u premještanje automobila iz razizemlja u podzemlje, zbog ugodnije atmosfere i pravilnije prometne raspodjele, odluka koja pripada boljem urbanom funkcioniranju. Naime propagira se ulaganje novca u neophodne, tzv. isplative projekte, a podzemne garaže, opere i kazališta to sigurno nisu. Evo malo ironije! Zašto bismo gradili novu zgradu kazališta Komedija kad je sve ovo oko nas tragedija? Kome je danas do pjevanja i plesa? Ukinimo i HNK!

Kako komentirate primjedbe da je objava o početku uređenja Trga Franje Tuđmana u predizborno vrijeme zapravo dio Bandićeve kampanje, kojom se on pokušava umiliti desnom biračkom tijelu, pa vi automatski postajete dio te strategije?
Nisam sudionik ničije strategije, arhitekt sam i sveučilišni profesor. Nisam oblikovao spomenik Franji Tuđmanu, već sam projektom odredio mjesto na kojem će biti postavljen. U svakom slučaju, smatram da za taj spomenik treba raspisati javni i pozivni natječaj i da moćan žiri treba izabrati najbolje rješenje. Što se tiče prezentacije projekta u predizborno vrijeme, mogu reći samo to da je press konferencija s objavom projekta trebala biti još prije dva mjeseca, no čekalo se na dobivanje lokacijske dozvole, što se, kako je uobičajeno, oduljilo. Kada je dozvola ishođena, u kratkom roku organizirana je prezentacija projekta, što se poklopilo s predizbornim razdobljem. Meni je to sasvim svejedno. Žao mi je što ne postoji konsenzus među svim strankama koje se 'bave' Zagrebom o tome što treba učiniti s prugom, žao mi je što sve institucije, skupštine i službe nemaju stav o projektu Integrirani grad i treba li krenuti prema cjelovitoj realizaciji. Svoj projekt rado bih prezentirao političkim strankama, međutim nitko me nikad nije pozvao, pokazavši time zainteresiranost za pragmatičnu sadašnjost, a ne za budući razvoj grada. Korektno je istaći da je Bandić, vjerojatno na temelju mojih referenci, pokazao interes za moj rad i podržao taj projekt.

No politički ste svrstani na jednu stranu...
Držim da je javni interes važniji od privatnog i zbog toga smo tu opciju ponudili Zagrebu, u kojem sam rođen i u kojem cijeli život radim projekte koji ne prepoznaju političku opredijeljenost. Izbori će proći i bez obzira na to tko će biti gradonačelnik, mora koristiti usluge stručnjaka na svim poljima. Bitno je procijeniti je li ono što radim dobro za nas, za Zagreb, za Hrvatsku, za kvalitetu života, za javni interes i može li se stručno i demokratski prosuđivati o vrijednosti tog djela. Sve ostale stvari koje se vežu za arhitekturu i gradogradnju, a to su politika, ekonomija, sociologija, ali i razni interesi i lobiji i njihove manipulacije, mene ne zanimaju i nisu moje područje. Stoga molim da se analiza projekta locira na bitne segmente i o njima tako raspravlja. Ne prihvaćam nikakvu drugu boju.

Vaš projekt Integrirani grad obuhvaća i prostor na kojem je zgrada Kamenskog, odnosno podudara se s idejom o izgradnji novog poslovno-stambenog centra. Udruga Pravo na grad svojedobno je tvrdila da je Kamensko namjerno uništeno kako bi krupni kapital došao do atraktivnog zemljišta. Ima li to veze s vašim projektom?
Slučaj tvornice Kamensko nema sa mnom, niti s mojim projektom, apsolutno nikakve veze. Kada sam 1998. dobio taj natječaj, tvornica Kamensko je još uvijek dobro funkcionirala, dakle nije bilo govora o njenoj propasti. Ta tvornica tekstila bila je u doba moje mladosti, u socijalizmu, jedna od 35 tvornica na potezu od Heinzelove do Trga Francuske Republike. Danas nema nijedne – Gorice, Kraša, Jedinstva, Elke, Plive, Nade Dimić, TDZ-a... Nestale su iz tog dijela grada. Reći ću nešto što će se opet i stalno krivo čuti i što će zloupotrebljavati dežurne sveznalice: Dobro da ih nema u tom dijelu grada! Kad sam crtao projekt, ne znajući za eventualne interese i manipulacije s tom tvornicom i ne sluteći njenu propast, zamišljao sam gradnju nove tvornice tekstila u industrijskoj zoni ili negdje kod Buzina, kod Strmeca ili Velike Gorice, čime bi se strojevi i spretne, marljive radnice preselili u taj novi kompleks, a na mjestu starog postrojenja otvorio bi se modni centar ili izložbeni prostor domaće tekstilne produkcije. Ako se uredi ovaj park, i cijela stambena zona dobit će na vrijednosti, stanovima će porasti cijena. Kad se počeo uređivati Zrinjevac, nije bilo nijedne palače na njegovom rubu, ni muzeja, ni palača obitelji Vranicany. Samo zeleni pojas. Te prekrasne palače počele su se graditi tek onda kad se pojavio jak urbanistički parkovni prospekt.

Svojedobno ste predlagali izgradnju nove kazališne zgrade, a Gornji grad proglasili ste mrtvim i kontroliranim područjem koje su okupirale institucije vlasti. Što još predlažete u svojim studijama Integrirani grad 2, 3 i 4?
U studijama sam obradio problem Savske ceste, Sveučilišne aleje, Trga Stjepana Radića, Paromlina, Gredelja i Držićeve ulice. U tom širokom potezu zamišljam kapitalne objekte grada, primjerice: Music Hall s dobrim muzičkim i baletnim predstavama, novu zgradu Opere i kazališta Komedija, gradsku knjižnicu i dječji centar koji bi se mogli smjestiti na prostoru današnjeg Paromlina i pruge, čije bi micanje oslobodilo prostor za te otvorene, plemenite sadržaje. Naravno, to ne isključuje poslovne i stambene sadržaje. Riječ je o novom centru. Paromlin je zanimljivo povijesno zdanje, no dva, tri puta je gorio, nema svoju ponutricu, konstruktivno je upitan i prilikom prvog drhtaja tla srušit će se dimnjak i svi zidovi. Obnavljanje zgrade po originalnim nacrtima je dubiozno iz više razloga pa treba dobro razmisliti jesu li postojeći neuporabivi ostatci Paromlina zaista vrijedan i važan spomenik arhitekture da ga treba rehabilitirati i graditi ga ponovo ili ga je bolje srušiti i nadomjestiti novom, rentabilnijom gradnjom. Nemam sentimenta prema neodrživim ruševinama, ni u etičkom, ni u estetskom pogledu. Mislim da ono što je ostalo od Paromlina nije podobno za temeljitu rekonstrukciju. Slučaj Paromlin pokazuje bitnu dilemu hrvatskog društva, paradigmu koju se određuje pitanjem treba li nam društvo i grad koji će proklamirati i zadovoljavati javne interese, kulturne, obrazovne i zdravstvene sadržaje, ili ćemo forsirati biznis, profitabilni interes i rasprodaju resursa, a kulturu i obrazovanje ostvarivati kao njihov nusproizvod. Ili ćemo plakati nad ruševinama i neredom ne čineći ništa.