Potpisujući se kao bivši član i bivši predsjednik DAZ-a, Nenad Fabijanić u nastavku programatski piše da je 'protiv krutog automatizma raspisa natječaja i manipulacije nejasnim zakonskim propisima' te da se 'protivio na vrijeme, i bez uspjeha, danas uvriježenoj strukovnoj praksi kojom natječaje raspisuju, po njegovom sudu nepotrebno, dvije strukovne institucije - Strukovna udruženja (UHA i regionalna udruženja) i Hrvatska komora arhitekata'.

Po njegovom mišljenju, ta je 'dvojnost rezultirala gubitkom ekskluzivnog središnjeg strukovnog autoriteta i omogućila objavu sada otvorene konkurencije s pojavom novih, nereferentnih natječajnih provoditelja: država (ministarstva) i Crkva, gradovi i sela, privatni investitori i korporacije, druge udruge, posrednici i prekupci, pa čak i nacionalni parkovi… samostalno ili umiješano, navodno, služeći se pravilima struke'.

Također tvrdi da se 'na ovim prostorima natječaji već odavno ne raspisuju zbog viših ciljeva i dometa arhitekture, već zbog obaveze i imperativnih GUP pravila, a gradi se isključivo zbog profita i građevinske manipulacije' te tako 'natječajem osigurani poslovi navodno omogućuju kontinuitet projekata i slobodu ugovaranja, eliminirajući time nelojalnu konkurenciju'.

Fabijanić nadalje u pismu kaže da se ne slaže niti s načinom izrade i provjere natječajnih programa, 'nestručno strukturiranih, sumnjivo verificiranih, ponekad od anonimnih verifikatora koji u životu nisu sudjelovali niti na jednom arhitektonskom natječaju', kao ni sa 'sumnjivim delegiranjem i profiliranje članova ocjenjivačkih sudova (po zadatku!?) s očitim manjkom autoriteta, znanja i adekvatnih referenci na ciljanu temu natječaja' što po njegovom sudu rezultira objavom nestručnog, završnog obrazloženja, za gubitnike ponekad uvredljivog.

Sjećajući se boljih vremena Fabijanić 'žali zbog danas sramotno nisko-izborenog (!) nagradnog fonda', te 'izgubljenog statusa postnatječajne kontrole', a zatim kritizira raspisivanje natječaja preko ljeta i prekratke rokove, te se posebno osvrće na 'agresiju investitora i njegovih savjetnika koja stiže u postnatječajnoj racionalizaciji pobjedničkih projekata', proglašavajući to 'trenutkom pravog razotkrivanja svih interesnih grupa, ignoriranja provedenog natječaja i zloupotrebe gradnje'.

U zaključku svoje reakcije Fabijanić navodi da ga 'ne impresioniraju prizvane veličine, zvučne najave i objave međunarodne konkurencije koja će nam se pridružiti u novim zabludama (vidi rezultate naših 'međunarodnih' natječaja!)'. A na kraju poziva stručne, upravne timove svih udruženja da uz pomoć UHA-e i HGK-e naprave i objave stručnu, kvalitativnu i kvantitativnu obradu svih natječaja i njihovih rezultata u posljednjih 10 godina, s relevantnim arhitektonskim podacima, od karaktera natječaja i investitora do ocjenjivačkog suda, laureata i realizacije, te sudskih procesa svih vrsta, te zaključuje da će se tako 'razotkriti vjerodostojnost institucije natječaja i prepoznati naša tranzicijsko–strukovna stvarnost!' Također traži da se objasni javnosti i državnoj upravi razliku između arhitektonskog natječaja i natječaja po zakonu o javnoj nabavi roba i usluga, s natuknicom 'ako ta razlika još uvijek postoji' te poručuje: 'Stoga se ne uzrujavajte što iskustvom vođen već duže sumnjam u 'vašu (našu) snagu' i fair play.'

U završnom dijelu reakcije Fabijanić se izravno obraća Ljutiću riječima: 'Predsjedniče, izgubili ste (smo) autoritet pa se pored lijepih fraza poput 'Ista prava i uvjeti za sve' svašta proguralo pod stručnu – demokratsku proceduru javnog arhitektonskog natječaja.' Poentirajući da nije raspoložen za dopisivanje s bulumentom likova i da treba čitati između redova, Fabijanić zaključuje svoj odgovor sljedećom porukom: 'Za moj pedagoški renome i profil profesora – ne brinite! Prepustite to meni, studentima i vremenu. Loše se osvećuju svome učitelju oni učenici koji dovijeka ostaju samo učenici.'