Umjetnička ravnateljica Mirna Žagar, koja je pokrenula festival 1981. godine, provela nas je kroz najznačajnije događaje, obećavajuća imena, pitanja dijaloga između publike i izvođača te niz izazova s kojima je suočena suvremena plesna scena.

Ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa trideseti je po redu. Je li vam ta zaokružena brojka nametala neke posebne zahtjeve ili očekivanja?

Svakako je pri nekoj obljetnici uvijek prisutno izvjesno iščekivanje posebnosti. Ali nekako nisam imala osjećaj da mi se nameću ti zahtjevi, već je sve imalo neki svoj logičan slijed. Naime ovih svih godina Tjedan je, iako to sama kažem, ostavio dubok trag i imao velik utjecaj na razvoj suvremenog plesa, kao i na njegovu afirmaciju unutar šireg društvenog, socioekonomskog, a usudila bih se reći i političkog konteksta. Ne samo da smo nastojali prezentirati aktualne i relevantne produkcije, već smo predstavili neke od bitnih autora suvremenog plesa uopće. Nadalje, kroz ovaj su festival prošli umjetnici koji su tek započinjali svoje uspješne međunarodne koreografske karijere kada smo ih mi prikazali: Emio Greco, Thierry Smits, Akram Khan, Josef Nadj, Yasmeen Godder, Paolo Ribeiro, Wayne McGregor, John Jaspers, Russell Maliphant i Nigel Charnok. U tom sam kontekstu nastojala predstaviti barem dio tog nasljeđa, jer su svi ti umjetnici danas i dalje u središtu pažnje i vrlo su snažni kao autori.

Dakle nastojala sam nekako to prizvati – a i inače smatram da je za razvoj publike, kao i za dublje razumijevanje suvremenog plesa, bitno imati mogućnost pratiti rad autora. Također mi je bila želja ponovo skrenuti pozornost na hrvatsku suvremenu plesnu scenu, vrlo različitu od one kada smo započinjali: raznovrsnija je, brojniji su akteri te imamo brojnih hrvatskih plesnih predstava koje gostuju izvan Hrvatske. Tako ove godine imamo vrlo bogat program mlađe generacije hrvatskih autora, ali smo u goste pozvali i autore koji djeluju izvan Zagreba, na koji se gleda kao na hrvatsku plesnu središnjicu. Osim što se nadam da će ovogodišnji program pozitivno odjeknuti među publikom, jer su u njemu i neki autori koje je upravo publika već neko vrijeme tražila (Emio Greco, Josef Nadj) te neki autori čiji su radovi uvijek izazvali pažnju, nadam se da će se prepoznati potencijal plesa kao umjetnosti koja nije nimalo frivolna, već ozbiljno promišljanje koje daje nadu te nudi rješenja u odnosu na svijet oko nas.

Nezahvalno je, no možete li istaknuti predstave koje bismo 'morali' vidjeti.

Ovo mi je pitanje posebno izazovno! Naime već pri samoj selekciji programa postoji toliko elemenata koji određuju što, koliko i kako predstaviti neku produkciju, a ponajviše je li to uopće moguće. Tako da su, uz umjetničku selekciju, tu igrale razne uloge i druge situacije. Jednostavnije mi je predložiti zašto bi se neka predstava trebala gledati. Npr. izraelska skupina Fresco ne samo da reflektira tradicionalno izuzetnu plesačku scenu Izraela, već predstavlja mladu nadu izraelske plesne umjetnosti o kojoj ćemo imati prilike još čuti. Predstava je to za sve uzraste (od 12 nadalje), pa je i to jedna od specifičnosti u ovogodišnjem programu - slušali smo gledatelje i ove godine ponudili dvije predstave sasvim sigurno namijenjene široj publici.

Emio Greco, Thierry Smits, Paulo Ribeiro - to su vrlo plesne, fizički zahtjevne predstave izuzetne produkcijske vrijednosti, a uz to progovaraju o temama univerzalnih vrijednosti. Dakle ako je netko više plesno naklonjen, svakako bih predložila ove predstave, uz hrvatske mlade autore poput Maše Kolar, mlade plesače okupljene oko produkcije La Femme ili pak Zagrebački plesni ansambl Iztok Kovač i EnKnap daju nam izuzetnu priliku vidjeti ansambl uz živu glazbenu izvedbu, i to uz glazbu I. Stravinskoga, kao uostalom i Julie Dossavi, porijeklom iz Benina, a danas vrlo aktualna francuska koreografkinja. Matjaž Farič, Matija Ferlin, Yasmeen Godder, Josef Nadj, BADco., pa i Marjana Krajač produkcije su koje su po nekim afinitetima (ne nužno!) možda zanimljivije onima koji vole spoj teatra i vizualnog. I onda kada su možda više konceptualno usmjerene, sve one nose u sebi i dozu humora, samoironije, s vrlo finim gestualnim vokabularom i bogatim scenskim rječnikom. To su sve autori koje ne vidimo često u Zagrebu, ali su prisutni diljem Europe, pa i svijeta.

Dakle ova posljednja skupina, rekla bih, mogla bi biti interesantna ne samo onima koji vole dobru predstavu, već i onima koji vole istražiti i otvoreniji su novom iskustvu te su željni biti na izvoru otkrivanja mogućeg sljedećeg talenta nadolazeće generacije. Tu spadaju, uz rad portugalske koreografkinje Vanije Galle, produkcija koja je dio projekta EU-a Beyond Front - Bridging New Territories te okuplja mlade plesače iz regije, a pozivam sve da dođu i podrže te otkriju naše, domaće talente okupljene i predstavljene putem Hrvatske koreografske platforme.

Dakle, kao i ranijih godina, nastojimo prezentirati širok spektar suvremenog plesnog izraza i uvjereni smo da će i ove godine svatko naći nešto za sebe. S obzirom na bogat program, uveli smo i niz pogodnosti koje će gledateljima pružiti mogućnost da pogledaju što više.

Gledajući publiku, čini li vam se da su posjetitelji festivala drukčiji od onih koji posjećuju druga plesna događanja, primjerice baletne predstave u HNK-u? Postoji li oštra diferencijacija između ljudi koji posjećuju klasične i suvremene plesne izvedbe?

Donekle je točno to da publika koja posjećuje klasične baletne predstave treba posebne poticaje i razloge da se odazove, migrira te počne redovito pratiti i produkcije suvremenog plesa. Da je to drugačija publika s različitim, iako potencijalno komplementarnim interesima, pokazale su i brojne studije diljem svijeta. Za to je ipak potrebna posebna, kontinuirana edukacija koja počinje još u najranijoj mladosti, dakle još u školi. Za sada znamo da učenici klasične baletne škole ne idu na predstave suvremenog plesa i nitko ih ni ne potiče na to. Doduše, učenici koji pohađaju suvremeni ples imaju prilike i potiče ih se da posjećuju klasične baletne predstave (što nije ni čudno, jer je ova forma po svojoj prirodi otvorenija). Inače, svakako da primjećujemo i mijenjanje navika publike. Djelomice je to rezultat vremena i načina na koji živimo - jednostavnije je saznati što se može vidjeti i doživjeti novoga u gradu.

Također ni škole kroz koje smo nekoć pratili i razvijali publiku nisu više otvorene za dijalog, već se traže posebne dozvole koje, čini se, samo neki mogu dobiti. Sve to utječe na profil publike i kako ta nova publika izložena medijski drugačijim sadržajima bira na što će ići, kada i pod kojim uvjetima. Nama je jako drago da festival ima svoju publiku i radimo na tome da festivalska publika polako upozna i program koji Zagrebački plesni centar nudi tijekom godine, ali i da publika koja gleda predstave Zagrebačkog plesnog centra posjeti festival. Točno je da će se određena publika lakše odlučiti na predstavu koja se održava u HNK-u ili u ZeKaEmu nego u novijim prostorima koji djeluju dislocirano, poput Muzeja suvremene umjetnosti. Ili pak u Zagrebačkom plesnom centru, jer uočavamo da publika doživljava taj prostor kao da je samo za profesionalne plesače te nekako ulazi s nevjericom, iako tijekom godine ima puno sadržaja i za građane, kao i predstava. No izazovi s kojima se suočavamo nisu puno drugačiji od onih s kojima se suočavaju i druga kazališta ili festivali u Hrvatskoj. Izazovi su to koji traže sustavnija, kompleksnija rješenja, a nadasve vrijeme i resurse kojima bi se nove ideje i akcije za razvijanje publike odvijale u kontinuitetu.

Granica između kazališne i plesne izvedbe ponekad je tanka, pa često vaš festival posjećuju ljudi koje ponajprije zanima kazalište. Imate li u ovogodišnjem programu neku predstavu koja je u većoj mjeri bliska kazalištu?

Rekla bih da festivalski program uvijek ima neke produkcije koje ulaze u dijalog s drugim disciplinama, a prvenstveno mislim na kazalište i vizualnu umjetnost. Točno je da je to razgraničenje koji put očitije, a koji put vrlo suptilno. Autori poput Josefa Nadja i Yasmeen Godder te BADco. od naših možda pripadaju u ovu skupinu, ali to nipošto ne znači da su njihove predstave manje plesne. Njihovo promišljanje kompozicije, odnosa elemenata, kao i znakova koje koriste, a za koje netko može reći da su čisto kazališni, dolazi iz perspektive onoga koji promišlja ples, čije tijelo progovara kroz plesnu naobrazbu, sintaksu, i to je ono što privlači ljude i što čini ove predstave drugačijima od onih koje lakše i brže prepoznajemo kao plesne.

Na festivalu će se održati i simpozij 'Danas nisam umrla tako lijepo', zamišljen kao serijal razgovora o temama vezanim uz ples i utjecaj plesa na svakodnevni život. Kako vam se osobno čini - koliko se uspješno može pričati o plesu?

Duboko vjerujem da se o plesu može i ne mora pričati. Svakako godinama zastupam to da umjetnici moraju razgovarati i ulaziti u dijalog, ne samo među sobom, već i s publikom i izvan domene scenskog nastupa. Da je to moguće, pokazuju brojne aktivnosti u području razvoja publike za ples koje se sve više sustavno odvijaju oko i uz plesne predstave ne samo europskog kulturnog prostora, već i diljem svijeta. Da bi to bilo uspješno, moramo educirati poseban kadar koji ne samo da će poznavati plesnu umjetnost teorijski, već i praktično, te biti osposobljen govoriti jezikom što izlazi iz uskog profesionaliziranog konteksta i biti inkluzivan. Potrebno je da se i umjetnike osposobi da mogu ulaziti i u ovakve, vrlo potrebne interakcije s gledateljima ili budućim gledateljima. Nije samo pitanje toga imate li afinitet za to ili ne, želite li ili ne. To je istinska potreba. Potrebno je da se profesija kao takva otvori – mislim da je dio izazova s kojima se suvremeni ples susreće danas, naročito manje produkcije i produkcije tzv. nezavisnih autora.

Dio suvremene plesne scene s vremenom se okrenuo samom sebi, tematici koja je usko vezana uz interes autora samoga, koja je zanimljiva i potrebna za njegov profesionalni razvoj, a s vremenom se taj krug počeo opasno sužavati i u nekim segmentima okretati samo određenoj grupaciji profesije. Kao rezultat vidimo da je publika segregirana na onu profesionalnu i širu, a unutar tzv. profesionalne na onu koju zanima samo specifičan aspekt ili estetika. U tome samo po sebi nema ničeg loše, ali vrlo malo umjetnika osposobljeno je za to da onda iz tog vrlo insularnog svijeta istupi van i proširuje svoju iniciranu zajednicu.

Nije bitan broj publike i ne smijemo doista mjeriti je li brojnija publika koja prati ovu ili onu vrstu plesa, jer kao i u glazbi, i u vizualnim umjetnostima imamo djela namijenjena manjem broju publike te nitko ne osporava takvu situaciju. Problem nastaje kada se umjetnik opredijeli za ovakav pristup i kada se bavi estetikom koja je vrlo specifična, koja po prirodi nije za masovnu eksploataciju, ali očekuje da će nastupati u velikim dvoranama i pred brojnom publikom, ili kada imamo pojačanu produkciju ili uglavnom takvu produkciju koja još više segmentira već fragmentiranu publiku. Dakle ovaj simpozij nastoji otvoriti dijalog izvan sfere uskog sagledavanja profesije i dijaloga unutar same profesije te poziva stručnjake iz drugih disciplina, kao i publiku, da se upozna s ovom platformom. Svaka prilika da se progovori o plesu je mogućnost da se ova disciplina približi svima onima koje ples zanima. Svakako, kada se gleda predstava suvremenog plesa, koja ponajčešće nema neku specifičnu fabulu ili jasniju priču oko koje se razvija, već je često realizacija utemeljena na idejama koje ostaju u domeni apstrakcije, nije nužno i znati o čemu se radi (iako koji put to pomaže).

Jesmo li 'razumjeli' izvedbu tek kad o njoj imamo nešto reći ili je to samo koristan, ali ne nužan 'dodatak'?

Obično kažem prijateljima koje vodim na predstave suvremenog plesa - prepusti se doživljaju, asocijaciji, otvori srce, dušu, misao trenutku u kojem se ples zbiva, gledaj tijelo, prati kako se pokret razvija, kako se prostor oko tijela i uz pomak tijela u prostoru širi, sužava, kakvi su odnosi zvuka, svjetla, glazbe u odnosu na ono što vidimo... onda gledamo kako se sve to stapa u okvir pozornice, kako svi ti elementi zajedno čine kompoziciju. Često se iznenadimo kad se (pa čak i ja – a pogledam stotine predstava godišnje!) tek nakon nekoliko dana prisjetim nekog detalja s predstave i kako sam se tom prilikom osjećala. Dakle predstava koji put ostavi dojam koji je dublji i traje još dugo nakon što je završila. Bitno je ostati radoznao, prepustiti se doživljaju, pristati da nas umjetnik uvede u svoj svijet, pa i ako ne uspije, uzmimo to kao jedno iskustvo više. Plesne predstave suvremenog plesa ne traju dugo. Često svega sat vremena, stoga i ako nas i ostave hladnima (a ponajčešće upravo obratno!), to je kratkog daha. Svakako će nas potaknuti da o tome razgovaramo i otvoriti nove teme razgovora s prijateljima koje povedemo na ples. I ako samo u tome uspijevamo, smatram da je festival uspio ostvariti komunikaciju kroz, oko, uz i za ples.