Suvremena hrvatska stvarnost tema je ovogodišnje izložbe Hrvatskog fotosaveza koju kustoski potpisuje Antun Maračić, a na kojoj izlaže 17 domaćih autora, fotoreportera, fotografa-umjetnika i multimedijskih umjetnika koji se služe fotografijom.

Maračić se opredijelio za različite autorske pristupe, koji fotografiju koriste u sirovu obliku bez bitnih naknadnih intervencija i eksperimenata te afirmiraju temeljnu vrijednost fotografije – da dokumentira stvarnost i da svjedoči o trenutku i mjestu u kojem nastaje. No iako se radi o različitim pristupima, što se uočava u izboru motiva, psihološkom odnosu prema objektu interesa te naboju prizora, svim radovima je zajednički kritički pogled na suvremenu Hrvatsku koju muče ekonomski, industrijski, društveni, ekološki, i ini problemi. U tom smislu preuzeti naslov nacionalne himne ima ironični predznak.

Činjenično najneposrednije i vjerojatno najkomunikativnije priloge ostvarili su profesionalni fotoreporteri vezani uz fotoagencije. Tako Ronald Goršić (Cropix) prikazuje scene iz štrajka radnika zagrebačke tvornice DIOKI koji su mjesecima uskraćeni za plaću. Davor Puklavec (Pixsell) fotografira sindikat grafičara i radnike Tiskare Vjesnik u povodu najave jednodnevnog štrajka. Neja Markičević (Cropix), u travnju 2012. u redakciji Vjesnika snimila je scenu pustoši nakon ukidanja tiskanog izdanja novina koje su kontinuirano izlazile sedamdeset dvije godine. Fotografije Borisa Kovačeva (Cropix) prikazuju prosvjede iz 2011. i sukobe s policijom u ulici Krvavi most u Zagrebu, a drugi motiv je bivši premijer Ivo Sanader snimljen u dva navrata. Na prvoj snimci iz 2009. zatečen je na zagrebačkom aerodromu nakon povratka iz SAD-a, dok druga slika iz 2012. prikazuje Sanadera u sudnici nakon izricanja presude za privredni kriminal.

Sudjelovanje građana u obrani gradskog prostora od privatne uzurpacije u Varšavskoj ulici u Zagrebu, kao simbol recentnog hrvatskog građanskog otpora, snima Boris Cvjetanović. U svojoj drugoj seriji 'Bad Blue Boys' Cvjetanović portretira pripadnike te navijačke skupine i prikazuje njihova druženja, tetovaže, ekshibicionizam s naznakama ratobornosti. Dubrovčanin Marko Ercegović snimio je seriju fotografija o drugom značajnom građanskom pokretu u obrani javnog prostora. Riječ je o akciji 'Srđ je naš' i pobuni protiv gradnje golfskog terena te pripadajućih vila i hotela na Srđu iznad Dubrovnika.

Multimedijski umjetnik Siniša Labrović u radu 'Gledanje neba' nadahnut je pljačkom i devastacijom javnog dobra te pobunama koje su se tim povodima događale na određenim mjestima. Rad se sastoji od devet parova fotografija koje prikazuju Labrovića kako leži na mjestima pobune te fotografija neba snimljene iz njegova ležećeg rakursa. Zgarišta bivših tvornica i drugih radnih pogona sustavno je dokumentirao Darije Petković, a jedan drugi aspekt pustoši istražuje Bojan Mucko. Radi se o fenomenu masovnog zatvaranja i propadanja poslovnih prostora u širem gradskom središtu.

Fotografija multimedijskog umjetnika Tomislava Brajnovića svjedoči o agresiji na pejzaž, odnosno vrijednu srednjovjekovnu sakralnu arhitekturu sagrađenu u harmoničnom odnosu s krajolikom. Danko Stjepanović u svojoj fotoseriji bavi se ambiciozno zamišljenim, a danas fantomskim naseljem Sopnica Jelkovec na zagrebačkoj periferiji. Neven Petrović bočnim snimanjem, okomito u odnosu na liniju ceste, nastoji iz kadra eliminirati agresivne jumbo plakate koji se u velikom broju nižu uz autoceste i lokalne prometnice.

Borko Vukosav 'hvata' spavače u različitim gradskim ambijentima: u parkovima, na klupama, stubištima, u tramvaju... a ti dnevni spavači pretežno su, čini se, beskućnici. Pojedinačne ljudske figure motiv su i Igora Kuduza koji mobitelom snima portrete putnika prepuštene svojim mislima. Kao protuteža svim spomenutim prizorima izložene su fotografije Jasenka Rasola koje svjedoče paradi luksuza i glamura u povodu maturalnih svečanosti u hotelu Sheraton u Zagrebu.

Antun Maračić, osim kao kustos, na izložbi je prisutan i svojom novom serijom fotografija na kojima su središnji motiv gradski lokali, odnosno, stanice za otkup zlata. Inflatorna pojava tih stanica za otkup zlata preplavila je u posljednje tri godine cijelu Hrvatsku, a Maračića su privukli pitoresknost i semantika tih trgovina koje reklamama i strelicama prekrivaju cjelokupne staklene i druge površine na ulasku u lokale, sugerirajući nervozu, paranoju i žurbu da se potencijalnog klijenta što prije nagovori na prodaju. Po svemu sudeći, radi se o poslu sumnjive zakonitosti (prema nekima - o pranju novca), no u svakom slučaju riječ je o pokazateljima drastičnog simboličkog i stvarnog osiromašenja zemlje (prodaja obiteljske zlatnine, posljednjih rezervi), odnosno o procesu njezina daljnjeg osiromašivanja jer se zlatne poluge, u koje se otkupljeno zlato pretvara, dalje prodaju izvan zemlje.

S obzirom na to da na izložbi sudjeluju isključivo domaći autori, stih iz nacionalne himne logičan je izbor za naslov izložbe. S tim da je sintagma 'Lijepa naša' upotrijebljena u sjetno-ironičnom značenju te s prizvukom sarkazma. Umjesto rodoljubno-turističkih lijepih slika prirode, ljudi i sjajnih građevina, izložba nam nudi prizore grublje stvarnosti. Na žalost, ta tamna strana suvremene hrvatske zbilje toliko je velika i sveprisutna u našim životima da se jednom izložbom i ne može obuhvatiti.