Svestrana i talentirana umjetnica dio je neformalnog kolektiva SF ljubavnice, među kojima su mlade autorice, studentice i diplomantice Odsjeka za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, čije je zajedničko područje interesa siva zona pretapanja znanstvenog i fantastičnog.

U Galeriji SC postavile su zanimljivu izložbu koja se otvara 14. ožujka u 20 sati i traje do 21. ožujka,  radnim danom i subotom od 18 do 21 sat uz prisutnost autorica koje će posjetitelje provesti kroz postav.

S vizualnom umjetnicom u medijima instalacije, ilustracije i animacije, razgovarali smo o njenom radu, interesima i predstojećoj izložbi.

Pažnju javnosti privukli ste stripom 'Priča o teti Mandi'. Tko je teta Manda i kako je došlo do pisanja upravo o njoj?
Priče o teti Mandi sam počela sakupljati nakon što sam dugo na zidu imala uokvirenu starinsku portretnu fotografiju neke žene, a nisam znala tko je portretirana osoba. Tek nakon godinu dana sam saznala da ta osoba ima identitet, da je to teta Manda, teta moga djeda koju ja nisam nikada upoznala niti sam bila upoznata s njenim postojanjem, nitko nikada nije pričao o njoj.

Nakon prve priče koju sam čula, priče o smrti koja je prilično bizarna, odlučila sam sakupiti sve priče o toj teti koje sam mogla i činilo mi se da je tih priča dosta malo i da su na rubu zaborava. Na umjetnički rad me potaknula 'crna rupa' koja je bila između mene, prave tete Mande koja je jednom živjela, slike žene koja se smiješi na mom zidu i priča o teti koje su jednostavno došle u, meni, neobičnom trenutku. Zbog toliko dugo promatranja tog portreta kao fiktivnog lika, priče o teti Mandi su mi bile nespojive sa zamrznutom prikazom na slici. Uz pitanje identiteta kojim sam se u procesu bavila, motivirala me i autentičnost takvih starih priča naših baka i djedova koje nestaju.

Kroz osobnu vizuru jedne sudbine i dirljivu biografiju žene koja je živjela u socijalizmu, otkrivate 'mikro' razine tuge i radosti jednog vremenskog razdoblja. Koliko je tu riječ i o Vašoj generaciji, njihovim doživljajima?
Mislim da svoju generaciju u ovom slučaju predstavljam kroz slušanje, naši dojmovi o vremenu prije, oblikuju se isključivo kroz priče koje nam stariji ispričaju ili ne ispričaju. Imam osjećaj da je riječ o djetinjstvu moje generacije, jer smo odrastajući najviše živjeli kroz svoje roditelje, koji su živjeli u svom vremenu i omogućavali nam da s njima osjetimo sve te 'mikro' razine tog istog vremena.

Smatrate li da danas intimne priče poput Vaše lakše stižu do domaće publike od, primjerice, superherojskog žanra?
Prema reakcijama koje sam dobila vezanima za 'Priču o teti Mandi' mogu zaključiti da ovakve intimne priče probude ljude na nekoj drugoj razini nego što to fiktivni žanrovi rade. Zanimljivo mi je bilo vidjeti da na knjigu isto reagiraju najrazličitija publika svih starosnih dobi, što nekako lijepo ukazuje na zajedničku kulturu i povezanost života ljudi koji žive na jednom području.

Što Vam je posebno važno u vizualnom izričaju, čemu posvećujete posebnu pozornost tijekom kreiranja stripova?
Važna mi je cjelovitost i zaokruženost. Priča, vizual i medij kojim se sve predstavlja su tri glavne komponente koje su u međusobnoj komunikaciji i suradnji, tako da najviše pozornosti posvećujem usklađivanju tih dijelova. Važno mi je i kakav osjećaj želim unijeti u cijelu atmosferu rada i poanta koja treba povezati sve dojmove prilikom iščitavanja. Nakon što mi je jasna cijela ta ideja, rad nastane skoro spontano. Važno mi je da u stripu, kao i u bilo kojem drugom projektu, napravim neki pomak, očudim neku normalnu i svakodnevnu pomisao s kojom se bilo tko može povezati, i time stvorim neki intiman osjećaj pomaknute percepcije i u sebi i u drugima.

Objavljivali ste radove u Komikazama, Zarezu, Q stripu. Kako sagledavate samu vidljivost svojih  radova i ostalih suvremenih strip autorica i autora na sceni? Jesu li društvene mreže pomogle u širenju informacija ili je to i dalje sizifovski posao izdavača, posebice Fibre kao najistaknutije kuće u regiji te nekolicine medija koji se bave kulturom?
Imam osjećaj da je vidljivost prilično mala iako se s puno rada i vremena može polako širiti i graditi. Jako puno ljudi uopće ne prati kulturna događanja i interesi su im negdje drugdje, tako da je scena i publika na našem području prilično mala. Mislim da je vidljivost unutar scene prilično jasna: društvene mreže su puno pomogle u informiranju, predstavljanju i upoznavanju autora/autorica međusobno te njihovih projekata s publikom, medijima koji se bave kulturom, izdavačima... no izvan scene informacije imaju puno slabiji protok.

Posao informiranja javnosti dijelimo svi zajedno, a izdavači su istaknutiji jer imaju veću moć razglasa. Za pozornost koju je moja knjiga dobila i u medijima i među publikom najviše je zaslužan Vladimir Šagadin, vlasnik izdavačke kuće 2x2, koji je, nakon izdavanja knjige, vrlo entuzijastično proširio vijest o tome. Autori često nisu sami dovoljno hrabri i glasni da sami sebe promoviraju, tako da je takva pomoć izdavača i medija jako važna.

Što Vas najviše inspirira u radu, opišite nam kako izgleda svakodnevica mlade hrvatske umjetnice.
Moj je rad je inspiriran mojom svakodnevnicom, otkrivam da su svi dobri radovi isključivo oni koje doživim na vrlo osobnoj razini. Svakodnevnica mi se sastoji od jako puno preispitivanja, gledanja svijeta oko sebe i često osjećaja neuklopljenosti u društvo oko sebe. Neugodne situacije u komunikaciji i socijalizaciji su mi posebno inspirativne kao neki kvar sistema i potpuna iskrenost kojom se neugoda manifestira. Cijenim neke male stvari oko sebe jer osjećam da je važno baviti se svojom sviješću i živjeti ovdje i sada, umjesto da se dopusti da veliki sistemi koji proizvode brige dekoncentriraju prisutnost čovjeka.

Vidite li se i u budućnosti isključivo u samostalnom radu ili biste voljeli ostvariti i neke umjetničke suradnje?
Svakako bih htjela ostvariti mnoge umjetničke suradnje u budućnosti, kao što i upravo radim. Dio sam neformalnog kolektiva koji se zove SF ljubavnice i upravo pripremamo izložbu u galeriji SC koja će biti otvorena od 14. do 21. ožujka. Ljubavnice su kolektiv šest mladih autorica, studentica i diplomantica Novih medija na ALU-u u Zagrebu, čije je zajedničko područje interesa siva zona pretapanja znanstvenog i fantastičnog. U suradnji s drugim umjetnicama i umjetnicima je mogućnost realizacije zajedničkih ideja puno veća pa takav oblik stvaranja omogućava i ambicioznije ideje, kao i osvježavanje pristupa prema radu koji se obogaćuje u komunikaciji unutar kolektiva.