Proces nastajanja rada 'Voljena' bio je dugotrajan. Osnovna ideja stara je nekoliko godina tijekom kojih sam pratila i prikupljala medijske napise o ubojstvima u ljubavnim vezama. Jako mi je dugo trebalo da nađem pravi način da tu osjetljivu temu uobličim u umjetnički rad. Tek sam, posjetivši zbirku Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku, našla metodu rada. Same fotografije nastale su prije dvije godine. Snimanje mi nije bilo jednostavno pa je i mene tada prolazila jeza kao i vas na izložbi. Nakon snimanja fotografija dugo sam razmišljala kako predstaviti te fotografije i konačna odluka je bila napraviti foto-objekte da naglasim ideju posjedovanja. U Hrvatskoj tehnologija diaseca nije dostupna, pa sam objekte izrađivala u Beču, što je vrlo skupo. Tako sam tek prošle godine uspjela prikupiti sredstva da realiziram izložbu.

Što je onda ljubav? Koja je vaša ‘teorija’ ljubavi?

Ne mogu vam ja dati definiciju ljubavi, ali ovim radom na jedan drastičan način postavljam pitanje u kojem se svaka osoba može prepoznati. Ne govorim samo o nasilju, već o osjećaju posjedovanja koji može dovesti do nasilja. Da bih istaknula to ‘posjedovanje’, fotografije sam pretvorila u objekte i na taj način od njih stvorila dragocjene predmete. Pokušala sam time asocirati i na poklone koji su dio svakog ljubavnog odnosa i kroz koje često mjerimo ljubav i privrženost, kao i svoju ‘vrijednost’ kao voljene osobe.

Kustosica Leonida Kovač je o izložbi ‘Voljena’ kazala: ‘Sandra Vitaljić snima doslovce mrtvu prirodu.’ Jedna od prošlih izložbi, 'Neplodna tla', tematizirala je mjesta stradanja. Zašto interes za teme smrti?

Smrt meni zapravo ni u jednom od ta dva rada nije tema, ali je indirektno prisutna. 'Neplodna tla' bave se kulturom sjećanja, a za 'Voljenu' obično kažem da se bavi temom ljubavi. Činjenica je da se i u svojoj knjizi 'Rat slikama' bavim ratnom fotografijom, što opet uključuje smrt i stradanje. Nekako je to sve povezalo isto razmišljanje posljednjih šest, sedam godina. Pozabavila sam se nekim relevantnim društvenim temama koje su bile dosta prisutne u medijima. Uvijek su mi fotografije bile mračne i melankolične, iako mislim da nisam posebno mračna i morbidna osoba. Nadam se da sam sad zatvorila taj mračni ciklus i da ću se okrenuti vedrijim temama.

Jedna ste od rijetkih fotografkinja u Hrvatskoj školovanih na prestižnoj praškoj FAMU-i. Koliko je to odredilo vaš umjetnički razvoj?

Studiranje na FAMU-i i petogodišnji boravak u Pragu dali su mi izvrsnu bazu za daljnji razvoj kako na fotografskoj, tako i na osobnoj razini. Bila sam tada vrlo mlada i nezrela, kao i ti moji prvi radovi. FAMU je bila tradicionalna škola, a Češka i Slovačka imaju vrlo jaku tradiciju fotografije. Meni su osobito uzbudljivi bili radovi cijele generacije slovačkih fotografa koji su na FAMU-i studirali osamdesetih, npr. Miro Švolik, Tono Stano itd.

Ranije u karijeri više ste se bavili modnom i reklamnom fotografijom. Kako je sazrijevala odluka da se povučete iz modne fotografije i posvetite propitivanju tema poput rata, smrti, ljubavi, na koncu i radu sa studentima? Nije li jednostavnije biti modni fotograf?

Da, bavila sam se primijenjenom fotografijom između ostalog i zato što od umjetnosti ne možete živjeti. S vremenom sam se sve više željela posvetiti vlastitim umjetničkim projektima za koje nisam imala vremena i energije u žrvnju komercijalnih poslova. Shvatila sam da te moje fotografije ionako imaju vrlo kratak rok trajanja, do sljedećeg izdanja časopisa ili reklamne kampanje. Modna fotografija zahtijeva unutar svojih klišea ipak vrlo veliku dozu kreativnosti i nije jednostavna, a zapravo je efemerna. U jednom trenutku imala sam potrebu dalje učiti i raditi na sebi pa sam upisala doktorski studij na FAMU-i, a istovremeno sam počela predavati na Akademiji dramske umjetnosti. Pokazalo se da je to ono što me čini sretnom i u čemu vidim smisao.

Kakav je status umjetničke fotografije u RH?

Nešto je bolji posljednjih godina, iako se fotografija u Hrvatskoj još uvijek bori za ravnopravan status. Često je percipirana kao manje vrijedna umjetnost, a rijetki kustosi je dobro poznaju, cijene i prate svjetsku fotografsku scenu.

Nedavno ste postali majka. Kakvu ulogu fotoaparat ima sada u vašem životu?

Za mene vrijedi ona tipična o postolaru i cipelama. Rijetko uzimam fotoaparat u privatnim trenucima i za razliku od mnogih fotografa, uopće se u svom radu ne bavim osobnim ili dnevničkim temama. Vjerujem da će se s prinovom u obitelji to promijeniti, a planiram ponovno posegnuti i za svojom skoro zaboravljenom analognom Leicom. Voljela bih da odrastanje moje kćeri rođene 2014. ipak bude zabilježeno i na klasičnim crno-bijelim fotografijama.

Kako gledate na pošast selfieja danas?

Selfie – najiritantnija riječ godine.

Biografija Sandre Vitaljić na ADU.