‘Pojavom fašizma dogodilo se dotad neviđeno i neprakticirano zlo koje je odnijelo strašne žrtve. Obaveza nas koji smo ostali živi bila je ostaviti sjećanje na braću, roditelje, prijatelje, suborce. Morali smo ostaviti spomen na jednake nama i bolje od nas’, ponosno priča Juraj Hrženjak, partizan i nekadašnji sudac Ustavnog suda, autor knjige 'Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000', koja je jedini popis svih antifašističkih spomenika. U Hrvatskoj je od devedesetih srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće.

‘U Drugom svjetskom ratu branili smo tekovine čovječanstva, humanosti i dotad stvorenih kulturnih i socijalnih vrijednosti koje je fašizam negirao. Ideji antifašizma priključila se cijela umjetnička javnost. Pjesnici, kipari i pisci znali su uobličiti naše psihološke odnose u umjetničko djelo. Spomenici nisu bili samo čelik i beton, to su bile pjesme i knjige, ulice nazvane po junacima’, prisjeća se.

Danas vitalni 96-godišnjak, Hrženjak pamti kako je nakon osamostaljenja Hrvatske aktualna politika gazila sve vezano uz antifašizam. ‘Osjećao sam se poraženo, bijedno, izdano i progonjeno. Taj teror se do danas produžava kroz zacementiranu takozvanu domovinsku vojsku, domovinski rat, domovinske penzionere i neprekidno negiranje antifašističkih vrijednosti’, nastavlja Hrženjak koji je i jedan od inicijatora nedavno osnovane Antifašističke lige Republike Hrvatske te se nada da će uspjeti ‘stvoriti kreativnu snagu koja će svakoj vlasti i svakoj političkoj opciji predstavljati specifičnu težinu’.

‘Danas nas ministrica Zlatar ne želi primiti i taj tobože lijevi režim gori je od prošlog desnog jer je bivši ministar kulture Biškupić barem počeo surađivati sa Savezom boraca’, govori Hrženjak dodajući: ’Čovjek se osjeća baš teško...’

Nešto malo se obnavlja, popisuje, aktualizira kroz izložbe poput nedavne retrospektive Vojina Bakića u MSU, iako je taj ‘kulturni događaj godine’ (anketa među kulturnjacima objavljena u Jutarnjem listu) bio u nesrazmjeru sa stanjem njegovih radova. Mladi umjetnik Ivan Fijolić, najpoznatiji po autorstvu mostarskog Brucea Leeja, koji je vandaliziran na dan postavljanja, lani je prilikom predstavljanja svog kiparskog ciklusa ‘Neo NOB’ posvećenog spomenicima NOB-a, prokomentirao da ne zamjera ništa ljudima koji ne shvaćaju bit skulptura i umjetnosti, nego odgovornima na pozicijama.

Stav države prema spomenicima antifašizma koji bi donio optimizam nismo dobili. Ministarstvo kulture tvrdi da obnavlja spomenike prema svojim mogućnostima, a u zadnjih deset godina putem Javnog poziva za financiranje programa zaštite i očuvanja kulturnih dobara dodijeljeno je nešto manje od četiri milijuna kuna.

Iz Ministarstva kažu da trenutačno pregledavaju sva stara Rješenja o registraciji i pripremaju se za reviziju registracija. Podsjetimo da je još 2011. Božo Biškupić osnovao Stručno povjerenstvo za izradu kriterija za vrednovanje povijesnih događaja i spomenika 20. stoljeća. Članovi tog Povjerenstva su Stjepan Ćosić, Vinko Ivić i Ante Nazor, a zadaća im je bila odrediti događaje i osobe koji su imali veliki značaj za povijest Hrvatske i predložiti memorijalna obilježja.

Aktualno Ministarstvo kultureAndreje Zlatar Violić je na temelju njihovih zaključaka dogovorilo suradnju s Hrvatskim institutom za povijest, a zadali su im niz znanstvenih studija, recimo da izrade osvrt na ukupnu memorijalnu baštinu, kriterije za obilježavanje značajnih događaja i osoba iz 20. stoljeća, da vrednuju sve tekstove uz dosadašnja obilježja NOB-a koja su na novom prijedlogu za registriranje, da izrade prijedlog za obilježavanje mjesta masovnih zločina koje su počinili četnici i partizani te da predlože značajne događaje i osobe koji dosad nisu obilježavani. Sve navedeno odgovor je Ministarstva kulture na upit o aktivnoj politici prema spomenicima antifašizma, a konačni je odgovor da su studije u fazi izrade.

Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković među najupućenijima je u temu antifašističkih spomenika u Hrvatskoj, a trenutačno radi na istraživanju antifašističkih spomenika na prostoru bivše Jugoslavije. Citira Alisa Riegla kad kaže da su promjenom ideološkog sustava antifašistički spomenici ušli u kategoriju ‘neželjene kulturne baštine’.

‘Daleko smo od toga da možemo reći kako smo se izliječili od sveg onog vandalskog ponašanja koje je svoj vrhunac doživljavalo devedesetih. No stvari se ipak mijenjaju. Nažalost, tu se otkrivaju drugi problemi koji podjednako škode uspostavljanju kvalitetnog odnosa prema spomeničkoj baštini o kojoj govorimo. Javljaju se različite ideje koje nemaju temelja i stoga u krajnjem slučaju štete’, tvrdi Maković.

Naime, prošle godine veleposlanik Hrvatske u Parizu Ivo Goldstein pokrenuo je inicijativu da se spomenike NOB-a kandidira na Popis svjetske baštine pri UNESCO-u. Njegova ideja bila je da nominacija bude međunarodna, s ostalim državama nastalim nakon Jugoslavije, po uzoru na nominaciju stećaka, što je zajednički projekt Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH i krajem lipnja će biti predan generalnoj direktorici UNESCO-a Irini Bokovoj. Goldstein je popis deset spomenika-lokaliteta dostavio Ministarstvu kulture, a o daljnjoj sudbini odlučivat će Jasna Galjer, Zlatko Jurić i Ljiljana Kolešnik, članovi Stručne skupine Ministarstva kulture.

Maković misli da prijedlozi koji dolaze iz Ministarstva, pa i prijedlog veleposlanika Goldsteina, nisu iz niza razloga izvedivi ako se u nas ne provede sveobuhvatna transformacija političkog i civilizacijskog diskursa.

‘Brzoplete izjave koje se odašilju apsolutno su kontraproduktivne. Ne znam odakle ministrici kulture hrabrosti da izjavi kako će se ona i njezin tim založiti za obnovu nečega što se sustavno razara četvrt stoljeća, a priznaje kako je isti resor koji vodi u financijskom kolapsu. Priče profesora Goldsteina da će se preko UNESCO-a pokrenuti projekt obnove, priče su za obmanjivanje javnosti. U idealnoj situaciji da neka organizacija, a čisto sumnjam da bi to uopće mogao biti UNESCO, i prihvati takav prijedlog za obnovu spomenika, na našu zemlju, dakle i naše porezne obveznike, padali bi visoki troškovi održavanja nečega što je izgubilo svoje prvotne sadržaje’, govori Maković.

‘Prije svega, moraju se odrediti sadržaji potencijalno obnovljivih spomenika, pa tek onda išta poduzimati. A o tome niti se razgovara niti se itko usudi biračkome tijelu to natuknuti. Konačno, što se može očekivati u situaciji kada se u Hrvatskoj dovoljno ne obilježava ni Dan pobjede nad fašizmom’, kaže Maković i zaključuje da nas čekaju sveobuhvatne transformacije, političke, civilizacijske i moralne i tek tada moći će se uspostaviti zdravi kriteriji prema znakovima koji memoriraju jedno vrijeme koje nam je itekako važno i nimalo ne pripada prošlosti.

Ozbiljnije promišljanje koje spomenike i na koji način obnoviti te koju im svrhu dati, tek predstoji, ako uopće nekom dođe na dnevni red. Uništavanjem spomenika uništena je i kolektivna memorija i sjećanje na blisku prošlost. S jedne strane, politika za raščišćavanje ovog problema inaugurira povjesničare koji s njom dolaze i odlaze, na drugoj su povjesničari umjetnosti skloni estetskom kriteriju bez kontekstualiziranja i važne društveno-povijesne dimenzije, s treće sve manje preživjelih svjedoka vremena, poput Juraja Hrženjaka, kojima devastacija memorije zemlje u kojoj žive oduzima smisao svemu za što su se borili.