'Mislim da je ovo jedan od projekata koji od početka mora etičan, jer inače ne funkcionira.

Puno sam se propitivao o tome eksploatira li umjetnost i na koji način teme kao što je pitanje imigranata. Neki od njih pristali su na fotografiranje, a neki, naravno, ne, i u potpunosti sam poštovao njihovu odluku. Ljudi se boje javnog eksponiranja, jer ih je strah da bi im to moglo otežati i onako nezahvalnu situaciju u kojoj se nalaze.

Upravo zato bih želio da umjetnički diskurs posluži da se čuje i njihov glas. Tako je i došlo do ideje da zajedno s tražiteljima azila, kustosicama Ivanom Hanaček i Anom Kutlešom iz BLOK-a napravimo performans u kojem su sudjelovali i aktivisti i aktivistice iz Centra za mirovne studije, otkriva Konjikušić

Kako ste se u svom diplomskom radu počeli baviti pitanjima i problemima imigranata u Hrvatskoj?

Zaintrigiralo me je na koji način se fotografija koristi u službi kontrole, nadzora i identifikacije građana. Inače to je i pitanje mog teorijskog diplomskog rada koji se bavi odnosom moći i fotografije. Mislim da prave teme dolaze u trenutku kada je čovjek spreman za njih. A osobna motivacija i ta neka senzibiliziranost dolaze valjda iz osobnog izbjegličkog iskustva. Drugo, ulazak Hrvatske u EU i obaveza prilagođavanja schengenskim standardima je trenutak da se iznova progovori o ovim pitanjima, za koja smatram da nas se, iako se nalazimo na periferiji EU-a, itekako tiču, pogotovo u vremenu krize u kojem se nalazimo.

Opišite nam očekivane učinke svog projekta Sveti ljudi/Holy Men. Fotografijom imigrante prikazujete kao 'homo sacere', ljude kojima je oduzeta kontrola, koji nemaju prava, nitko neće snositi sankcije ako su ubijeni i koji su svedeni samo na svoja – tijela.

Teško mi je govoriti o učincima, jer je dio rada tek pred prije nekoliko dana kroz Urban Festival izašao u javnost. Sada je tek postao izložen kritikama i komentarima i vidjet ćemo kakve će one dalje biti.

Smatram da je nemogućnost da izložimo instalaciju na budućem Trgu Europe pokazala kakav je učinak moći, odnosno vlasti, na pitanje javnih prostora. Za vrijeme europskih parlamentarnih izbora, na prozorima Europske komisije bile su izložene fotografije ljudi različitih rasa i porijekla. Snimljene u reklamnoj maniri, promovirale su ideju različitosti i tolerancije, odnosno ideju Europe u kojoj svatko bez obzira na svoje porijeklo ima pravo na odlučivanje o svojoj sudbini. Istovremeno za realna lica izbjeglica i tražitelja azila u istom prostoru nema mjesta.

Dakle, nema mjesta ni za umjetnike, radnike i siromašne, ali ima za moćne političke institucije i privatni kapital. Gradske vlasti nisu dopustile da se izvede instalacija 'Trg Europe: slijepa pjega' koja je i dio mog diplomskog rada, a koji je nastao u sklopu mog školovanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Iz te analogije zapravo vidim poveznicu između svih nas i izbjeglica.

I moram vas malo ispraviti. Kroz svoje fotografije tražitelje azila ne prikazujem kao ljude koji nemaju prava. Naprotiv, kroz povećane dimenzije tih fotografija, svjesno kršeći zadana biometrijska pravila, ističem njihovu individualnost. Ne pretvaram ih u objekte za antropometrijske studije. Meni je na tim fotografijama najmoćnije i najpolitičniji pogled izbjeglica, tražitelja azila. Pitanje pogleda, onoga što se na engleskom kaže gaze, pitanje je moći. Moć je neodvojiva od pogleda, bio on kolonijalni, gospodarski, muški... Želim imigrantima dati mogućnost da nam uzvrate pogled.

Istovremeno, kao što to kaže talijanski teoretičar Giorgio Agambendanas se može reći da su svi državljani homo saceri, jer je odnos izopćenja dio strukture suverene moći. Međutim, život tih ljudi je zapravo najpolitičniji i na njemu se vidi sav utjecaj moći.

Fotografiju je koristio kao ključnu tehniku u procesu identifikacije koja je najčešće bila usmjerena protiv gradske sirotinje - lumpenproletarijata, a s vremenom su se identifikacijske tehnike proširile i na sve građane. Danas se fotografija uz uzimanje otisaka prstiju koristi za identifikaciju tražitelja azila, jer prema zakonu poznatom kao Dublin Regulation svi tražitelji azila biće vraćeni u državu u kojoj su prvi put zatražili azil, čak i ukoliko im je u toj državi taj zahtjev odbijen i prijeti im deportacija iz zemlje odakle su pobjegli. Zato mnogi od njih ne žele biti fotografirani i namjerno uništavaju svoje papilarne linije.

Spomenimo i Francisa Galtona, izumitelja kompozitnog fotografskog portreta koji je kroz fizičke odlike, najčešće oblik glave, pokušao stvoriti idealno - tipski lik zločinca. Njegov rad zasnovan na biološkom determinizmu poslužio je za ideološku biologizaciju postojećih klasnih odnosa u Velikoj Britaniji za vrijeme industrijalizacije u 19. stoljeću. Otvoreno je zagovarao superiornost bijele rase nad afričkim crncima. Njegovi kompozitni portreti doveli su do stvaranja esencijalističke fizičke antropologije rase. Ponosio se stvaranjem 'židovskog tipa' i otvorio je put od angloameričke eugenike pa sve do nacionalsocijalističkih teorija rase.

Njihove ideje su i danas žive, ali ne treba ipak pretjerivati s ulogom fotografije u konstrukciji moći, niti uz nju vezati jedino kontroverzne ciljeve. Ali to je bitno osvijestiti kada govorimo o ovom mediju, da bismo na kraju mogli i dekonstruirati tu moć.

Kako gledate na izlaganje tih fotografija u javnom prostoru, izvan 'zaštićenih galerijskih uvjeta'?

Izlaganjem u javnom prostoru izlazite iz zaštićenog prostora galerije i obraćate se puno široj publici. Puno više izlažete i sebe i svoj rad, nema zaštićenih zidova bijele kocke. Istovremeno u prostoru javnog se najjasnije vide svi društveni antagonizmi. Ovaj rad morao je biti izlagan kroz intervencije u javnom prostoru, jer sam barem na simboličkoj razini azilante želio učiniti vidljivima. Meni je jedno novo iskustvo i umjetnička praksa koja je uključila suradnju s kolegama i širim brojem ljudi.

Što ste kroz rad na toj delikatnoj temi osvijestili o odnosu 'Nas' prema 'Drugima'? U zapadnim europskim državama imigranti su istovremeno i (ekonomski) neophodni i (kulturalno-religijski) nepodnošljivi. Koliko ljudi mogu iskreno prihvatiti druge i drukčije, jesmo li svi uvijek licemjerni?

Bojim se da jesmo. Licemjerni smo. U zadnja dva desetljeća na mediteranskim granicama Europske unije poginulo je 20.000 ljudi. Ne reagiramo na te brojke. Zastrašujuće je to. Citirat ću Elaine Scarry, profesoricu s Harwarda čiji mi se citat urezao u pamćenje još od prije deset godina:

'Čovjekova sposobnost da povrijedi druge ljude veoma je velika upravo zato što je njegova sposobnost da zamisli druge ljude veoma mala.'

Tražitelji azila u Hrvatskoj su veoma nevidljivi. I ti koji su na kraju uspjeli dobiti status imaju velikih problema s egzistencijom iz različitih razloga, najčešće nemogućnosti da nađu adekvatan posao. Podsjetimo, od 5.000 tražitelja azila u Hrvatskoj, tek je njih 117 dobilo azil ili supsidijarnu zaštitu.

Dobro ste primijetili da se imigranti tretiraju kao jeftina radna snaga i tako predstavljaju bitan segment razvijenih kapitalističkih ekonomija koje na njima ostvaruju ogroman profit. Mnogi od njih danas nisu ni jeftina radna snaga, već imaju status modernih robova bez ikakvih prava.

Živimo na ekonomskoj periferiji EU-a i mislim da bismo također trebali razmišljati o tome.

A što se tiče osvještavanja. Rad 'Sveti ljudi' sastavljen je iz tri dijela: izlaganja fotografija i intervencije u javnom prostoru, dokumentiranja odnosa između ljudi i postavljenih fotografija i naposljetku dokumentiranje intervencija samih građana na izloženim plakatima gdje ose direktno bavim odnosom prema 'Drugima'. Cjelokupni projekt bit će predstavljen na izložbi 1. rujna u Galeriji SC uz neke prateće programe.

Povezan je na deklarativnoj razini. Mobilni su bogati, akademska zajednica i umjetnici. Povezan je za građane onih država čije su industrije izmještene u zemlje gdje je radna snaga masovno potplaćena, u države koje se nazivaju zastrašujućim imeniteljem zemalja trećeg svijeta. U Hrvatskoj su ljudi sve manje mobilni unutar državnih granica, a svake godine sve manji broj ljudi odlazi na more.

Granice su otvorene, ali je pitanje s čim možemo putovati. Uskoro će na Mediteranu početi funkcionirati novi nadzorni sustav po imenu EUROSUR koji će uz pomoć satelita i bespilotnih letjelica - dronova, nadzirati vanjske morske granice Europe. Kontrola je svuda oko nas i moć je disperzivna. I, da, naravno da su klasne razlike eksplozivne. Pogledajte što se trenutačno dešava na ulicama Brazila dok traje svjetsko prvenstvo. Nažalost, u društvu posredovanom slikama takve stvari nisu u potpunosti vidljive, ali do informacija je moguće doći. Mislim da je trenutačni neoliberalni sustav neodrživ, ali ne znam na koji način će doći do promjena. Društveni pokreti su izuzetno jaki, ali ne mislim da su i dalje dovoljno artikulirani i udruženi.

Kako će se približavanje Hrvatske europskim standardima odraziti na imigrante, što se događa upravo sada po tom pitanju?

Najveći problem za tražitelje azila u Hrvatskoj trenutačno je vrijeme odlučivanja o njihovim zahtjevima za azil. Izluđuje ih to vrijeme neizvjesnosti. Velik dio njih ima potrebu integracije u hrvatsko društvo i pronalazak posla koji bi im omogućio neku pristojnu egzistenciju. Žele si čim prije vratiti dostojanstvo i ljudskost.

Izbjeglice su izuzete od svih standarda, pa tako i europskih. Približavanje europskim standardima odrazit će se tako što će njihov položaj postati još lošiji. Hrvatska je trenutačno povukla sredstva za izgradnju novih modernih logora za smještaj izbjeglica koji će se nalaziti daleko od velikih gradskih centara i daleko od naših pogleda. Jedan od njih gradi se u blizini Tovarnika, a drugi blizu Trilja. Hrvatska će vjerojatno postati utvrda koja brani Tvrđavu Europu.