Kakva je trenutačna politička konstelacija snaga, a kako bruje i kulturni kuloari, Berislav Šipuš je trebao biti najizgledniji kandidat za novog ministra kulture. Njegova i dosad već nabildana biografija trebala je postati deblja za još jednu funkciju – onu ministarsku, koju je žarko priželjkivao, kako se govorilo, već prije tri i pol godine, kada su se dijelile funkcije u koalicijskoj Vladi. Ta želja, kako se govori, nije ni sada manja.  Dapače, Šipuš se u izjavama otvoreno nudi za novog ministra kulture, govoreći da je spreman i oran preuzeti tu funkciju što je vjerojatno i točno. No nikako da dođe do imenovanja iako se u kulturnim kuloarima, koji se vole igrati kadrovskim križaljkama, govori da je sve spremno za njegovo postavljanje na tron hrvatske kulture usprkos tome što je navodno u igri ili je svoje već odigrala i Tamara Perišić, dosadašnja pomoćnica bivše ministrice za međunarodnu suradnju.

'Želim biti ministar kulture', izjavio je Šipuš, dodavši da je 'tri i pol godine radio zaista intenzivno na jednoj masi projekata' i da 'kao zamjenik ministra morate znati sve i operativno voditi sve i pomagati ministru' te zaključio da bi bilo 'praktično poduzeti taj korak'. Ta izjava jasno ocrtava njegove težnje, što zapravo ne iznenađuje jer Šipuš ima veliku moć i utjecaj ne samo u glazbenim krugovima nego i šire, i zaista bi možda bilo najpraktičnije da upravo on otrči zadnju dionicu u Ministarstvu kulture.

No ipak nije jasno zašto je to Šipušu toliko važno? Zbog moći, ugleda, statusa, ega? Naime, na toj poziciji neće moći puno toga napraviti, jedino što će u CV moći upisati i stavku '2015. - ministar kulture RH' što je možda inozemnim partnerima i kolegama bitan podatak.

Berislav Šipuš (1958.), znan među kolegama kao Bero, već do sada ima zavidnu 'funkcionersku' biografiju u kojoj se nižu brojne ravnateljske i ine pozicije, koje pokazuju da mu leži šefovanje. Dok nije postao zamjenik ministrice kulture 2011. godine, što nju navodno nije oduševilo, Šipuš je bio na desetak dobro plaćenih ravnateljskih ili savjetničkih pozicija pa ga se zbog toga u muzičkim krugovima Zagreba smatra 'funkcionerskim' šampionom u muzičkom životu Hrvatske.

Međutim, ta silna šefovska mjesta možda ne govore toliko o njegovim natprosječnim menadžerskim sposobnostima, nego više o manjku adekvatnog kadra za određene funkcije i o pripadnosti 'pravom' lobiju, koji omogućava uspon po hijerarhijskoj ljestvici, odnosno šetnju po ravnateljskim pozicijama.

Kako je svojedobno pisao Nacional, Šipušu je takvo napredovanje omogućila pripadnost u tzv. dirigentsko-skladateljskom, odnosno 'dodekafonskom' lobiju, u kojem su još navodno bivši intendant splitskog HNK-a Tonći Bilić, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević, bivši intendant zagrebačkog HNK-a i dirigent Mladen Tarbuk, dirigent Vladimir Kranjčević i još nekoliko poznatih imena. U svakom slučaju, to pokazuje da sadašnji zamjenik ministra kulture ima prilično veliku moć i velik utjecaj prigodom kadroviranja, i da mu je šefovanje itekako popunilo kućni budžet.

Šipuš je diplomirao kompoziciju kod profesora Stanka Horvata na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a uz to je studirao i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu te se i danas aktivno zanima za arheologiju, povijest i likovnu umjetnost, posebno za istraživanja na lokalitetu Vučedol kraj Vukovara. Također je izabran za člana suradnika Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju.

Šipuš je na početku karijere kratko bio u zagrebačkom HNK-u, a zatim je punih 12 godina radio kao pijanist korepetitor, odnosno kao jedan od bližih suradnika jednog od najvećih dirigenata današnjice, Riccarda Mutija u milanskoj Scali, gdje je 1997. debitirao i kao dirigent. Zatim je nakon odlaska Ive Josipovića na Pantovčak bio ravnatelj i umjetnički voditelj zagrebačkog Muzičkog biennala, vodio je Osorske večeri i Hrvatsku glazbenu mladež, predsjednik Hrvatske glazbene mladeži i voditelj Međunarodnog centra Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu. Bio je i savjetnik za program Osječkog glazbenog ljeta, bio je umjetnički ravnatelj ansambla za suvremenu glazbu Cantus, a bio je i ravnatelj Zagrebačke filharmonije te profesor na Muzičkoj akademiji. Također, nakon što je sjeo u fotelju zamjenika ministrice kulture, automatizmom je postao i član vijeća Dubrovačkih ljetnih igara. Usto je član suradnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU.

Šipuš je i priznati skladatelj suvremene glazbe pa je tako prije nekoliko godina skladao muziku za balet 'Proces' u koreografiji Staše Zurovca, nastalog na temelju znamenitog romana Franza Kafke, koji je praizveden na Muzičkom bijenalu 2009., kada su obojica dobili godišnju Nagradu Vladimir Nazor. O njegovom stvaralaštvu, o nastanku tog baleta, redateljica Irena Škorić snimila je dugometražni dokumentarni film 'Berislav Š. - Proces', u kojem je predstavila sve 'privatne i poslovne trijumfe i padove vrsnog umjetnika na vrhuncu karijere'. Zatim je on skladao glazbu za njezin erotski film '7 seX 7', koji je premijeru imao na festivalu u Puli, pa je izgledalo da se njihove umjetničke biografije sjajno isprepliću.

Za svoje skladbe dobio je nekoliko zapaženih nagrade, primjerice Nagradu rektora Sveučilišta u Zagrebu 1985., '7 sekretara SKOJ-a', Muzičkog bijenala, Hrvatskog glazbenog zavoda, Nagradu Boris Papandopulo HDS-a i druge.

Njegova besprijekorna biografija bila je prvi put umrljana sredinom 2005., kada je bio smijenjen s čela Zagrebačke filharmonije, navodno zbog velikoga duga. Neki portali tom su prilikom objavili da je u službenom financijskom izvještaju bilo zabilježeno da je Šipuš iz Zagreba u Milano, na račun Zagrebačke filharmonije, putovao taksijem kako bi dirigirao u milanskoj Scali.

Zatim mu se spočitavalo subjektivno kadroviranje, primjerice, govorilo se da je upravo on navodno gurao dirigenta Tončija Bilića, svoga prijatelja i istomišljenika za intendanta HNK-a u Splitu, jer je Biliću navodno istjecao ugovor kao šefu dirigentu Zbora HRT-a. Spominjalo se da je Šipuš postavio na mjesto šefa Osorskih glazbenih večeri svoju prijateljicu producenticu Ivanu Kocelj kako bi preko nje imao i dalje utjecaj na taj festival. Također se govorilo da i dalje utječe preko 'svojih' ljudi na Hrvatsku glazbenu mladež.
Usto, početkom prošle godine, kada se zahuktao slučaj Tončija Bilića, tadašnjeg intendanta splitskog HNK-a, Radničko vijeće tog kazališta uputilo je prijavu Državnom odvjetništvu tražeći njegovu neopozivu ostavku zbog tzv. faraonskog ugovora i neprihvatljivog dijeljenja radnih obveza između teatra i Zbora HRT-a te obnašanja brojnih drugih funkcija, ali je istodobno zatražilo i istragu Berislava Šipuša zbog navodnog sukoba interesa.

No velik je udarac doživio prije nekoliko godina, na samom početku svog zamjeničkog mandata, kada su se hrvatski organizatori rock koncerata i festivala prvi put pobunili protiv raspodjele novca Ministarstva kulture, smatrajući da se previše sredstava dodjeljuje klasičarima i džezerima dok su rokeri i alternativci financijski zakinuti te stoga u podređenom položaju u odnosu na dijeljenje kolača.
Identična pobuna dogodila se i potkraj ožujka, kada su na press konferenciji pod motom 'Rock nije kultura?!', predstavnici Udruge koncertnih promotora Promo iskazali veliko nezadovoljstvo, protestirajući protiv, kako su izjavili, skandalozne raspodjele novca Ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture RH glazbenim programima. Također su se pobunili protiv dugogodišnje prakse dodjeljivanja javnog novca uvijek istom uskom krugu institucija i organizatora.

Svoje optužbe potkrijepili su argumentima da Ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture u sastav Vijeća za glazbu imenuju osobe koje se bave reproduktivnom klasičnom glazbom i eventualno jazzom te je logično da veće svote odlaze upravo klasičarima. Ustvrdili su da pritom tzv. nominiranje članova Vijeća služi stvaranju privida demokratske procedure. Zaključili su da su za održavanje takvog diskriminatornog sastava zaslužni Tedi Lušetić, klarinetist i zamjenik pročelnika za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, i Berislav Šipuš te su na kraju od premijera Zorana Milanovića, bivše ministrice kulture i od bivše zamjenice gradonačelnika Grada Zagreba Sandre Švaljek zatražili njihovu ostavku te ostavku članova tih Vijeća za glazbu.

U svom priopćenju, odaslanom nakon press konferencije, naveli su da je Šipuš vlastitim projektima u 2015. godini dodijelio čak 30 posto javnih sredstava za glazbu, odnosno 2.440.000 kuna, dok mu je gradski Ured za kulturu na čelu s Tedijem Lušetićem dodijelio još dodatnih 1.245.000 kuna. Tom prigodom upozorili su iz Udruge Promo da Šipuš nikako ne bi smio postati novi ministar kulture jer je iz tih brojki jasno zašto Šipuš 'pod svaku cijenu želi zadržati postojeće stanje stvari'. Zaključili su da se radi o 'najočitijem sukobu interesa koji je za demokratsko društvo nedopustiv'. Na kraju su poručili 'ako SDP i HNS ipak imenuju Šipuša, bit će to žalosna poruka da se klijentelizam, sukob interesa, uzurpacija javnog novca i potpuna neodgovornost prema javnom interesu u ovoj zemlji nagrađuje'.
Ta press konferencija te ukazivanje Udruge promo na problem uzurpacije javnog novca klasičarskog lobija putem Vijeća za glazbu te zahtjev za Šipušovom smjenom imao je velik medijski odjek. Šipuš je u intervjuu Večernje listu odbio te napade nazvavši ih neutemeljenima, a članove udruge Promo 'grupom ljudi koja se bave teškim poslom organizacije koncerata u tom području glazbenog izričaja', prema kojima u Ministarstvu kulture nemaju nikakvih 'stilskih' ili 'estetskih' ograda. Odgovarajući na pitanje o pogodovanju određenim manifestacijama i projektima klasične glazbe, ustvrdio je da te 'manifestacije/projekti nisu trgovačka društva' i da 'u njima nema vlasničke dijelove'.

Naravno da se u slučaju muzičkih manifestacija ne može govoriti o vlasničkim udjelima, ali se zato itekako može raspravljati o udjelima i utjecajima druge vrste čega je i sam Šipuš svjestan. A hoće li Berislav Šipuš konačno postati i ministar kulture u Vladi na aparatima, saznat ćemo valjda onda kada se završi rat lobija i kada pobjednički lobi donese odluku.