Prvi puta u Hrvatskoj je odjednom načinjena revizija poslovanja 64 ustanove u kulturi. Državni revizori pročešljali su poslovanje iz 2013. u 23 knjižnice, 19 muzeja, 17 kazališta i još pet ustanova. Bezuvjetno mišljenje dali su 31 ustanovi, uvjetno 32, a riječki je HNK jedini dobio nepovoljno mišljenje.

Dosad su revizije rađene parcijalno i nikada kulturni sektor nije bio toliko opsežno podvrgnut matematičkoj raščlambi. Govorimo o analizi poslovanja, vjerodostojnosti financijskih izvješća, izradi poslovnih planova, korištenju proračunskih sredstava, prihodima i rashodima. O brojkama, a o njima smo u kulturi ozbiljnije razgovarali tek prilikom lanjske objave postotka državnog budžeta za kulturu. A i ta se brojka, kulturnjačkim rječnikom rečeno, vrlo brzo pretvorila u metaforu za skanjivanje, tzv. 0,49 posto.

Zbog obično lepršavog pristupa kulturi izvješće Državnog ureda za reviziju zasićeno grafikonima i tablicama vrlo je važno jer napokon možemo razgovarati o konkretnom, a da se druga strana ne brani argumentima poput umjetničkog integriteta, slobode izražavanja i estetske valorizacije. Govorimo o dvjema potpuno odvojenim stvarima. Pod revizijom su oni koji umjetnicima daju formalan okvir te se brinu o prihodima i rashodima.

Kad bi se radilo o nekoj privatnoj firmi, govorili bismo o menadžerima.

Koje su posljedice njihova odlučivanja, kako odabiru što je strateški interes kad balansiraju unutar famoznih 0,49 posto - sve to su vrlo plastično pokazale revizorske brojke.

U 64 institucije je 4.394 zaposlena. Ukupni prihodi iznose 881,80 milijuna kuna, od čega je udio javnog novca 78 posto. U sumi rashoda (ukupni iznose 894,75 milijuna kuna) na plaće zaposlenih i materijalne rashode odlazi 91 posto.

Tako posloženi ključni pokazatelji revizijom zahvaćenih ustanova upućuju na to da se ustvari bavimo njihovim zaposlenicima, održavanjem i eventualnim renoviranjem zgrada.

Detaljnijim iščitavanjem revizorskog izvješća dolazimo do zaključka da su upravitelji nizom ustaljenih nepravilnosti razvili postojani model funkcioniranja koji se kao obrazac pojavljuje od vrata do vrata institucija koje su dobile križić upozorenja. Takvih je, s uvjetnim prolaskom, natpolovična većina i revizija ukazuje na to da se radi o patološkom modelu poslovanja.

Poslovno planiranje shvaćaju kao formalnost. Poslovni planovi izrađuju se bez realnog budžeta. Uvid u njega nemaju jer ne dobivaju na vrijeme informaciju o financijskim planovima proračuna. Iako im je to zakonska obaveza, neke ustanove nisu nadležnim tijelima podnijele program rada. U nemalom broju kazališta brojka podijeljenih ulaznica je nerealno visoka (u zagrebačkom HNK-u, kao i u Komediji, gotovo svaka četvrta ulaznica), a bez jasno određenih kriterija po kojima se one poklanjaju. Ulaznice su najveći izvor prihoda, bilo da je riječ o muzejima, bilo o kazalištima. Udio vlastitih prihoda kreće se oko osam posto uz napomenu da u tome prednjače muzeji jer su bolje razvili prodaju proizvoda. Manjak prihoda u 2013. iskazalo je 29 ustanova (ukupno 20,40 milijuna kuna), a višak u iznosu od 7,45 milijuna kuna njih 24.

Velikim dijelom višak se koristi za isplatu stimulativnog dijela plaće ili za naknade više od onih utvrđenih kolektivnim ugovorom. To čine čak i kad imaju manjak, a većina ih ne donosi program mjera za pokriće dugovanja. Dapače, neplaćene rashode prenose u sljedeću poslovnu godinu i podmiruju novcem ‘iz budućnosti’. Praksa je da se sa stalnim zaposlenicima zaključuju autorski ugovori na dulji period. Poslovne prostore unutar ustanova upravitelji često iznajmljuju bez javnog natječaja, pojedini ne vode računa o ugovorima s najmoprimcima, ne vode računa o naplaćivanju rente i tako godinama, a zabilježeno je i to da vlastite zgrade nemaju provedene kroz poslovne knjige. Institucija javne nabave shvaća se, uostalom, kao i u brojnim drugim resorima. Bez primjene propisanih postupaka javne nabave potrošeno je gotovo 14 milijuna kuna. U kulturi to nije beznačajna svota.

Još jednom, ne radi se tu o umjetnicima, nego o upraviteljima i njihovom načinu gospodarenja.

Navedeno su najčešći propusti u vođenju kulturnih ustanova, a djeluju kao top ten savjeta za to kako biti menadžer javno financiranih hrvatskih kulturnih ustanova i - ostati živ.

Kad bismo bili zločesti, mogli bismo se pitati kada je netko od tih upravitelja'pao' zbog javne nabave, nenaplaćenog iznajmljivanja prostora kafiću ili knjižari?

Možemo li se sjetiti nekog recentnog primjera upravitelja koji je otišao s funkcije zbog neopravdanog trošenja javnog novca u kulturi? Jedino što nam pada na pamet je ostavka ministrice kulture Andree Zlatar Violić, što je mačji kašalj u priči o propustima njoj donedavno podređenih.

Tek nakon niza tekstova o nepravilnostima u Komediji neki dan reagirao je zagrebački gradonačelnik Milan Bandićnježno priprijetivši otkazom ravnatelju Komedije Niki Pavloviću ako se pokaže točnim uvjetni nalaz revizije.

I tu dolazimo do problema: 32 ustanove koje su opomenute uvjetnim nalazom revizije moraju popraviti nepravilnosti - do sljedeće revizije. Dotad su mirni. A i u ovoj reviziji mnogi ionako čuvaju križić u rubrici koja se odnosi na uvjetne opomene iz prošle revizije...

Od nezavisnog Državnog ureda za reviziju dobili smo egzaktne podatke, no iza njih su ostala samo pitanja. Jedno se nastavlja na drugo, a najtragičnije je to da na njih mjerodavni nisu reagirali. Prvi u nizu ministar kulture. Potom ostali čuvari blagajni javnog novca. Ni kad se radi o prozivci zbog netransparentne javne nabave ni kad se radi o nebulozama poput četvrtine besplatno podijeljenih ulaznica za kazališta.

Sjećate li se neke sveobuhvatne akcije u kojoj su kazališta siromašnima darovala ulaznice? Govorimo o tisućama stolaca u publici! Zašto se 'bildaju' brojke posjećenosti? Je li program toliko nezanimljiv da ljudi ne dolaze? Ako ne dolaze, kojim se točno poslom bave oni ljudi na čije plaće odlazi skoro pa sav javni novac uložen u kulturne ustanove? Kako to da nisu uspjeli pobuditi interes publike za svoje programe, kazališta, muzeje?

Usporedbe radi, jedna od rijetkih privatnih organizacija u Hrvatskoj koja se bavi izlagačkom djelatnošću u jednoj poslovnoj godini ostvarila je u svojim prihodima tek 3,74 posto iz javnih izvora financiranja, a na svoje zaposlenike potrošila je 15 posto od ukupnih prihoda. Preko 96 posto prihoda ostvarili su od prodaje ulaznica i popratnih suvenira.

Taj primjer, naravno, ne poziva na rezanje onih jadnih 0,49 posto javnog novca. Dapače.

Ali nalaz revizije jasno pokazuje da velik broj ustanova u kulturi postoji samo da bi postojali njihovi zaposlenici, da bismo zgrade imali kao hramove kulture i čuvare tradicije, a ne da bi ostvarivale programe i privlačile publiku. Na koncu, revizija je podjednako nemilosrdna i prema upraviteljima i prema osnivačima. Odakle onda početi?