Iz tiska je upravo izišla knjiga pod nazivom 'Politička retorika u Hrvatskoj'. U njoj autorica Vinka Drezga nastoji definirati kako suvremeni hrvatski političari oblikuju svoje javne nastupe, čime se inspiriraju i za kakvim rječnikom posežu ne bi li doprli do ciljane publike i, u konačnici, dobili glas na izborima. Autorica retorički portretira suvremene političare od, primjerice, Ive Josipovića, Milana Kujundžića i Slavka Linića, preko Ive Sanadera, Stipe Mesića i Ante Đapića, do Franje Tuđmana i Ivice Račana. Knjiga je koristan doprinos hrvatskoj građi jer predstavlja inovativan pristup teoriji i praksi političkoga govora u nas
Analizirajući hrvatski politički diskurs, Drezga poseže za teorijskim modelom Chaima Perelmana, a on počiva na postavci da ljudi, dakle i političari, komuniciraju tako da prije svega vode računa o vlastitim interesima, osjećajima, željama i običajima koji prevladavaju u zajednici. Drezga pritom razotkriva to da je politička retorika u Hrvatskoj dobrim dijelom nadahnuta narodnom baštinom starih slavenskih guslara.
Politički govor u nas danas predstavlja jedinstvenu matricu posudbi iz stare pučke tradicije, ali i iz novije povijesti totalitarnoga predznaka, odnjegovane u socijalističkoj Jugoslaviji. Politička retorika, dakle, proizlazi iz metričkih obrazaca hrvatske epike. Argumenti se oblikuju prema binarnom modelu u kojemu su suprotstavljeni, primjerice, herojstvo i kukavičluk, mi i oni, prijatelji i neprijatelji, a koji proizlazi iz vjekovne dinamike između dobra i zla.
'Politička retorika u Hrvatskoj' smješta suvremeni hrvatski politički diskurs u kontekst novih medija i uopće digitalnoga doba. Web-stranice, internet i YouTube omogućuju izravan izvor informacija o percepciji i, dakako, o reakciji publike.
Rukovodeći se teorijskim postavkama Chaima Perlmana, čiji rad pak u velikoj mjeri baštini filozofijska načela Friedricha Nietzschea, Drezga proučava govor vodećih hrvatskih političara, a na temelju njihovih izjava u medijima. Dvije HTV-ove političke razgovorne emisije – Otvoreno i Nedjeljom u dva – glavni su izvori dokumentarne građe za sustavnu retoričku analizu. Autorica najprije iznosi dokumente, doslovne prijepise političkih intervjua odnosno razgovora, a zatim ih raščlanjuje prema perelmanovsko-ničeanskoj metodi.
Analizi su podvrgnuti javni nastupi niza političara od, primjerice, Ive Sanadera, Stipe Mesića i Ivice Račana pa sve do Ive Josipovića, Milana Kujundžića i Ivana Vilibora Sinčića. Uz sustavnu analizu uloge tradicionalnih televizijskih političkih emisija, upravo rasprava o ulozi YouTubea kao sredstva dobivanja povratne informacije o političkoj retorici čini 'Političku retoriku u Hrvatskoj' posebno originalnom studijom.
Pritom valja zamijetiti da produkcija na YouTubeu predstavlja neku vrst amaterske građe koja se svrstava u red pučke političke kritike. Kao kontrapunkt ozbiljnom formatu političkih emisija HTV-a, produkcija na YouTubeu znatno je opušteniji pogled na hrvatske političare i način na koji komuniciraju s javnošću.
