Prije no što je uopće osvanula tužna vijest o smrti maestra Vjekoslava Šuteja, slobodno se može reći da je već vladalo unisono mišljenje, kako među stručnom, tako i među širom publikom, da se radi o jednom od najvećih hrvatskih dirigenata. Iza njega nije stajao samo impresivni životopis, već i golema i srčana predanost glazbenom radu koja se uvijek dala osjetiti u njegovim vibrantnim i emocionalno nabijenim izvedbama.

Vjekoslav Šutej rođen je u Rijeci 1951. godine u glazbenoj obitelji u kojoj su i majka i otac bili pjevači riječkog HNK-a, a upravo je ta naklonost prema operi koju je brižno njegovao kroz čitav život snažno označila njegovu karijeru i donijela mu zavidan uspjeh. Na Glazbenoj akademiji u Zagrebu studirao je u klasi kod Igora Djadrova, a usavršavao se u Rimu kod Franca Ferrarea. Zatim je dobio stalni angažman u splitskom HNK-u, što ističe kao jedan od važnijih momenata u karijeri, u kojem je u periodu od 1979. do 1989. prvo djelovao kao glavni dirigent, a zatim i kao umjetnički direktor.

Dugu i bogatu međunarodnu karijeru započeo je 1986. kao ravnatelj festivala Hollybush u New Jerseyu, a pravi iskorak u rang relevantnih internacionalnih dirigenata desio se 1990. godine kada je postao ravnatelj slavnog teatra La Fenice u Veneciji. U Španjolskoj je pak 1990. osnovao Kraljevski simfonijski orkestar La Sevilla gdje je potom proglašen i akademikom. Godine 1992. postao je glazbeni direktor Houston Grand Opere u kojoj je do 1997. godine ravnao u preko 130 izvedbi. No operna kuća u kojoj je Šutej ostvario ne samo najveći broj predstava, već i svoje najveće uspjehe jest Bečka državna opera, u kojoj je od 1994. djelovao kao redovit i rado viđen gost. Uz tu ga kuću vežu i snažne uspomene, kada je primjerice, zajedno s Carrerasom nakon izvedbe 'La Boheme', zaradio ovacije u trajanju od 44 minute.

Šutej je uvijek njegovao demokratičan i otvoren pristup klasičnoj glazbi te se nije ograničavao samo na koncertne dvorane i kazališne kuće. Ravnao je tako na Crvenom trgu u Moskvi pred stotinama tisuća ljudi, u veronskoj Areni, a svoj najveći diskografski uspjeh ostvario je snimkom gala koncerta 'Božić u Beču' s Placidom Domingom, Joseom Carrerasom i Dianom Ross, iako će ljubitelji klasične glazbe možda ipak radije istaknuti njegovu snimku Leoncavallove opere 'Pagliacci' s Robertom Alagnom i Svetlom Vassilevom u glavnim ulogama.

Pjevači su uvijek su isticali da je pravo zadovoljstvo raditi sa Šutejem, da kroz izvedbu 'on diše s njima'. Radio je s najvećima, s Monsterrat Caballe, Ruggerom Raimondijem, Leom Nuccijem, dok je Jose Carreras, koji je i sam bolovao od leukemije, došao u Zagreb na koncert podrške maestru. Šutej je iznimno zadužio i hrvatsku publiku, djelujući kao bitan posrednik u gostovanju Placida Dominga u Splitu i niza drugih pjevačkih zvijezda, poput Inve Mule. Sam je gostovao u nizu velikih opernih kuća, u teatru San Carlo u Napulju, u tokijskoj operi, u Münchenu, San Franciscu, u madriskom Teatro Real, u berlinskoj Njemačkoj operi.

Sebe osobno nikad nije nazivao velikim dirigentom, već jednostavno dobrim, a govorio je: 'Koncert će biti dobar ako tu grupu ljudi s kojima tada radite uvjerite da je ta glazbena fraza tog trena i za tu dvoranu i za tu grupu ljudi najljepša.' Kao uzor često je navodio drugog slavnog hrvatskog dirigenta, Lovra pl. Matačića, s čijih je koncerata, po vlastitom svjedočenju, uvijek odlazio ushićen, s dojmom da se tijekom izvedbe nešto prekretnički desilo. A tu je lekciju od starijeg kolege i sam vrsno savladao.