Tatjana Gromača do sada je objavila: zbirku poezije 'Nešto nije u redu?', roman 'Crnac', reportažne zapise 'Bijele vrane – Priče iz Istre'.

Knjige su joj prevođene na njemački, češki, poljski, slovenski, bugarski i makedonski jezik, a prema proznoj knjizi 'Crnac' riječki je HNK 2009. postavio uspješnu kazališnu predstavu.

U knjizi 'Božanska dječica' (Fraktura) spisateljica pred čitateljem rastvara priču o psihičkoj bolesti i suočavanju s njom na svim razinama, od vanjskih do intimnih.

O katarzičnom i moćnom romanu koji zahtijeva pozornog čitatelja, spremnoga suočiti se s vlastitim traumama, razgovarali smo s autoricom.

Predstavite nam ukratko svoj roman 'Božanska dječica'.

To je roman koji priča priču o jednoj ženi, naizgled naivnoj i prostodušnoj, no koja posjeduje mudrost i dubinu, i koja svijet želi promatrati iz humane perspektive. Ona predstavlja malenost, slabost i nezaštićenost u svakom pogledu pa je žrtvom mnogih manipulacija, od društveno ideoloških, do rodnih. Roman želi što sveobuhvatnije prikazati stanje jedne duše čija osjetljivost na nesretne izvanjske okolnosti dovodi do duboko tužnih stanja. Na jedan način on želi osvijetliti i osvijestiti tamna i bolna mjesta jednog ljudskog kolektiva, pozvati na njihovo izlječenje. Želi i kritički sagledati vrijeme i prostor u kojemu živimo, opća duhovna kretanja i silnice unutar kojih danas funkcioniramo, također ne bi li ukazao na nužnost određenih promjena.

Sigurno se slažem s time što je gospođa Luketić zamijetila, inače njezine kritike smatram pomnima i ozbiljnima. Sretna sam da mediji poput vašeg daju prostor ljudima takvog znanja i habitusa.

Zanimaju Vas priče o likovima u društvu nesklonom prihvaćanju drugačijega. Otkud taj interes, smatrate li da je stanje našeg društva toliko bolesno da je poželjno da se i književnik njime bavi, ili je riječ o izrazu čisto Vaših književnih opredjeljenja?

Mislim da su sva društva danas bolesna, barem ova koja poznajemo na našem planetu. Problem prihvaćanja drugačijih odabira, nazora i slično, stalno je prisutan, unutar svakog čovjeka. Teško nam je prihvatiti da netko jede drugačiju hranu od nas, ili voli drugačiju vrstu muzike, a kamoli neka dublja određenja. Takvi smo, to je dio našeg unutarnjeg ustrojstva. Mislim da to čini naš ego, koji smatra da smo odvojeni od drugih i da smo bolji, veći od drugih. Srcem, ili dušom, energijom ljubavi, razumijevanja i suosjećanja, trebali bismo to prevladati, tako uče stari mudraci. Nije uvijek jednostavno. S druge strane, postoji gotovo bolesna potreba, najvećeg dijela ljudi, da budu jednaki kao većina drugih. Ta potreba ide do nekih doista grotesknih sitnica, mada tu ništa nije 'sitno', jer se uvijek radi o odluci da se bude poslušan određenoj ideologiji, sustavu moći koji je na djelu.

Na primjer, nije slučajno da sve majke u parkovima u Puli, gradu u kojem živim, pjevaju isključivo jednu te istu pjesmicu svojim mališanima, dok ih njišu na ljuljačkama, nekakvu talijansku pjesmicu, čiju hrvatsku verziju također poznajemo. No međutim one sve pjevaju na talijanskom, čak i majke hrvatskog, bosanskog ili srpskog porijekla. Zašto, zbog čega takva unisonost? Nažalost, ljudi misle da ako ostanu na nivou čovjeka mase, da će im to pojednostaviti živote, da će lakše i bolje napredovati, kvalitetnije živjeti… Ništa od toga suštinski nije istina, jer zapravo ne daju sebi nikakve mogućnosti niti da saznaju tko su doista, niti da se razviju i napreduju u pravcu koji bi donio istinsku kvalitetu njihovoj osobi.

Osobno i društveno ludilo uvijek se uzajamno podupiru i međusobno definiraju. 'Majka' u Vašem novom romanu 'luda' je primjerice jer je 'suviše normalna'. Kad gledate što ljudi jedni drugima čine, mislite li da će uvijek biti isto ili čak sve gore, ili ima nade? Je li problem u 'okolnostima' ili u samim ljudskim osobinama?

Ljudske osobine, odnosno misli, djela i riječi stvaraju okolnosti. Kada bismo radili na tome da mijenjamo, ali i da vladamo, gospodarimo svojim mislima, djelima i riječima, tada bismo se mogli nadati boljim, humanijim odnosima i okolnostima. Lako je ovako na papiru biti pametan, život je često kaotičan, nepredvidiv, često posrnemo, ali opet, ljudi smo, moramo učiti iz svojih grešaka, ali i učiti praštati i sebi, i drugima. I što više biti zagledani u sebe, da možemo biti bolji. Sve to skupa je vrlo teško, jer je stanje svijesti ljudi kao kolektiva, zajednice koja nastanjuje jedan prostor, trenutno jako nisko, nažalost. Možda je potrebno da pojedinci visoke svijesti, koji su u stanju održati je na jednoj razini u što kvalitetnijem kontinuitetu, djeluju svaki na svom polju što ustrajnije, kako bi podržavali ostale i utjecali na mijenjanje opće energije, koja je, čini mi se, dosta negativna.

Zamišljate li ikada kako bi bilo da ste primjerice američka, francuska ili finska književnica? Je li Vam naše specifično okruženje teret ili nadahnuće?

Nekada sam možda zamišljala, kao dosta mlada djevojčica, tako nešto, sada već dugo ne. Okruženje je, prije svega, moj vlastiti odabir. U svakom trenutku, ako to zaželim, mogu ga promijeniti. To što sam odlučila, za sada je tako, ostati živjeti u Hrvatskoj, unatoč doista teškim okolnostima koje nas prate od devedesetih naovamo, znači da mi ovaj prostor nešto znači, u emotivnom smislu, i da se ovdje, možda zvuči malo kontradiktorno, unatoč svemu dobro osjećam. Znači, prostor je i teret, i nadahnuće, barem meni.

Mislim da danas nije nigdje lako biti intelektualac ili baviti se umjetnošću, ako čovjek to želi raditi na neki malo ozbiljniji način. Svako društvo, sustav, zna da ga takvi ljudi mogu ugroziti, dovesti u pitanje, zbog toga kupuje, kontrolira, guši takve ljude, ali i generalno radi na gušenju kreativnosti i razvoja kritičkog mišljenja, pa i mišljenja, razmišljanja općenito. Danas su na djelovanju suptilniji načini kontrole, koji stvaraju iluziju o svekolikom podupiranju umjetnika i umjetnosti, a dobivamo, često, djela bez snage, koja podržavaju nepomičnost, status quo. Slobodna misao gotovo da više i ne postoji, ili je ima jako malo. Prevladali su uskogrudni interesi, i kod onih koji bi po opredjeljenju trebali djelovati za napredak zajednice, ili, zašto ne, čovječanstva.

Budući da živite u manjem gradu, čini li Vam se da se 'društveno ludilo' više osjeća u velikim gradovima ili je podjednako prisutno svugdje? Gdje je lakše biti 'drukčiji'?

Nigdje nije lako odupirati se struji, iako mislim da su male, palanačko-ruralne sredine daleko najgore za život nekome tko odluči ići svojim putem, i tko ipak drži do nekog civilizacijskog nivoa življenja, između ostaloga i zato jer su, u pravilu, nepismenije. O tome je sveukupno i jako dobro napisao veliki Konstatinović. Ali nije lako ni u malo većim sredinama, kao što je, na primjer, Pula. Onaj tko odudara, ipak dobrim dijelom mora poštivati pravila i zakone sredine u kojoj živi, iako često nisu po njegovoj mjeri. Tu postoji privid međusobne suglasnosti i prihvaćanja, i ti osjećaji ponekad doista i postoje. No nije lako ni samim sredinama, s onima koji misle drugačije, a koji možda znaju ili streme nečem višem, niti pak onima koji jesu takvi, a voljni su ili primorani živjeti u nekoj zajednici i surađivati s okolinom.

Tu postoji i nekakva igra unutar koje se onaj koji je drugačiji mora prilagođavati diskursu i temama većine, kako ne bi ugrozio njihov lažan osjećaj sigurnosti i nadmoći, no svako toliko već i njegovo fizičko pojavljivanje izvuče na površinu ono dobro poznato stanje duha svih malograđanskih sredina na svijetu, zarobljenih u svoje klaustrofobične okvire pune iluzija, lažnih veličina… Počne se događati to da sredina djeluje na štetu takvog pojedinca, koji je na njenu žalost dio njene zajednice, želeći ga na silu stisnuti unutar tih okvira, kako se ne bi poremetila vjekovna harmonija. Naravno da je u tome trenutku pojedinac prisiljen da se od toga brani, jer tu je ugrožen njegov osobni identitet, često i zdravlje. Kada se to dogodi, pojedinac je taj koji biva označen kao agresivan, jer nema nikakvog fizičkog dokaza o agresiji vršenoj od sredine, s obzirom na to da ona svoju agresiju vrši suptilno, kako je već uhodano znaju vršiti kvalitetni licemjeri. To je još jedan razlog više da se sredina osjeti unisonom u gajenju prezira prema bahatom drzniku i neprijatelju, i da nastavi krepko mrmoriti u svom slatkom mrtvilu.

Primjetno je da iz svojih rečenica izbacujete sve suvišno. Jeste li protivnik metafora, 'baroknih' ekstravagancija i začudnosti, tj. jesu li minimalizam, preciznost i oštrina jezika slučajan ili programatski izbor?

Nema ničeg programatskog u mom djelovanju, a opet, mislim također da ništa nije ni slučajno. Mislim da je temeljitost važna, u bilo kojem poslu, kao i u odnosima. Uvijek je važno doći do onog bitnog, vidjeti. Naravno, ako to hoćemo, ako smo taj tip čovjeka. Mene je uvijek zanimalo ići k istini, ali mislim da je ta vrst stremljenja nešto što postoji 'usađeno' u svakom čovjeku, samo je pitanje koliko daleko se netko usudi ići na tom putu, s obzirom na to da je on prilično nepredvidljiv, time i nesiguran.

U novom romanu ističu se dugačke, kompleksne, pomno konstruirane rečenice, što ostavlja dojam svojevrsne klasične veličine. Što biste nam mogli reći o razvoju svojega književnog stila u ovih 15-ak godina koliko pišete?

Hvala vam na tom komplimentu, ja to tako ne vidim, ni približno tome. Što se tiče razvoja mojega stila, mislim da sam trenutno na nekoj razini za koju mogu kazati da je preboljeno dosta tih kojekakvih dječjih bolesti, kada je pisanje u pitanju, i da sada, znatno rasterećenija i fokusiranija, mogu ići dalje. Naravno, kada za to dođe vrijeme. Mislim da je za razvoj i napredak svakog stila pisanja, ili bilo čega drugog čime se netko bavi, osim puno vježbe i rada na samoj disciplini, dosta važno da čovjek paralelno radi na sebi, na svojem životu, odnosima, da se preispituje i da pokuša sve što čini, činiti što bolje.