'Muzej revolucije' (Mozaik knjiga) donosi priču o tri prijatelja. Jedan od njih, čuvar u Muzeju revolucije, u nekadašnju Knjigu dojmova zapisuje sve što zna o toj instituciji.

Predstavite nam ukratko svoj novi roman.

Počet ću od naslova. U nekom našem malom gradu postoji kuća koja je nekada davno bila privatno vlasništvo, a onda je – nakon Drugoga svjetskog rata – pretvorena u muzej revolucije, najprije jugoslavenske, a onda i revolucije uopće. Priča se zbiva u kolovozu 1995., dok traje akcija Oluja, a pripovijeda je čovjek kojega je zapalo da taj muzej čuva. On u knjigu dojmova koja ondje postoji zapisuje sjećanja o sebi i dvojici svojih prijatelja čije su biografije vezane za tu kuću i za ono što je ona značila u proteklim desetljećima.

Je li u Muzeju revolucije ponajprije riječ o antifašističkoj tradiciji ili ste skloniji razmišljati o tom romanu u kontekstu složenih povijesno-političkih okolnosti od Drugog svjetskog rata naovamo? Zašto ste baš sada odlučili posvetiti tim pitanjima roman?

Nije tu riječ o antifašističkoj tradiciji, nego o revolucionarnoj. Često se, naime, zaboravlja da važan dio našega antifašizma čine i one snage koje nisu bile revolucionarne, poput raznih građanskih političkih orijentacija i poput HSS-a, tako da socijalistička revolucija i antifašizam nisu isto. S vremenom se, međutim, to poistovjetilo, pa su komunisti stali polagati isključivo pravo na antifašizam, a one koji se s njima ne slažu nazivati pogrdnim imenima. Ja sam zapravo htio reći kako su se na našem terenu sukobila dva totalitarizma i kako se mnogima činilo da naprosto moramo izabrati jedan od njih. A moju priču pripovijeda čovjek čiji preci nisu bili ni partizani ni ustaše, pa dakle nisu stvarali povijest, nego se povijest, kako on kaže, na njima vršila. A takvih ljudi ima zapravo najviše i o njima sam ja želio govoriti, htio sam predočiti njihovu perspektivu.

U jednom trenutku u knjizi opisujete generaciju 1968., tzv. 'novoljevičare', za koje se u knjizi kaže 'kako se tu nešto mijenja zato da se ne bi ništa promijenilo'. Što mislite o tekovinama 1968. i 1971. u hrvatskom kontekstu? Skeptični ste prema mogućnosti društvene promjene nabolje?

Počet ću od kraja. Nisam ja skeptičan prema mogućnosti promjene nabolje, nego sam skeptičan prema revolucionarnim promjenama. Jer, uvijek ispadne da tu izgine masa svijeta i da se stvori neizmjerna količina patnje, samo zato da bi se postiglo nešto što bi se dogodilo i bez revolucije, tek što bi došlo nešto kasnije i bilo manje krvavo: osvrnite se malo po povijesti pa ćete vidjeti da je to gotovo kao nekakva zakonitost. E sad, što se tiče novoljevičara, treba znati da je doista postojao takav pokret i da je to bio općeprihvaćeni termin za jednu vrstu političkoga stava, koji se na Zapadu formirao pod utjecajem Fromma i Marcusea, a onda se razgranao na različite smjerove.

Kod nas se, međutim, to pretvorilo u karikaturu, jer biti ljevičar na Zapadu tada je bilo smiono, ponegdje čak i opasno, dok su kod nas naprosto preuzeli jedan modni trend, a u pozadini je stajala moćna Partija, koja je sve to podržavala, jer joj je odgovaralo. Promijenio se, dakle, žargon, došao je džins i duga kosa, ali su poluge vlasti i dalje držali isti ljudi kao i prije. U tom sam smislu ja ironičan prema zbivanjima 1968., jer je to bila čorbine čorbe čorba. S 1971. bilo je nešto drugačije: tu je sve počelo kao niz unutarpartijskih trzavica, a narod je pomislio da je Partija slaba, pa se i on počeo plesti u politiku vjerujući da i njegov glas nešto znači, a onda mu je Parija u Karađorđevu pokazala kako zapravo stoje stvari.

Ja inače ne mislim da je obitelj sudbina, niti da je pojedinac određen obiteljskim nasljeđem, ali svjestan sam toga da ima slučajeva kad je upravo to nasljeđe presudno, pa znade čovjeka progoniti poput kletve bogova u antičkoj tragediji. Upravo o takvim slučajevima ja sam želio u tom romanu pripovijedati: jedan je od likova potomak buržoaske obitelji, drugi je potomak proleterske i revolucionarne, dok je treći nitko i ništa, jer njegovi preci nisu ništa značili. Stvar je, međutim, u tome što je upravo taj treći pozvan da o cijeloj stvari svjedoči, a nekako se sluti da će ubuduće i sama sudbina zajednice biti u rukama takvih ljudi. U tom smislu priča ima sretan kraj, kao kakva bajka.

Kao pripadnik generacije pisaca nazivane 'hrvatskim borhesovcima', kazali ste jednom prilikom da ste se fantastici okrenuli iz nevolje. Kako iz današnje perspektive gledate na preokupaciju tim žanrom?

Doista sam se fantastici okrenuo iz nevolje, jer bilo je to u mladosti, kad još nisam vladao pripovjedačkim zanatom (ne kažem ni da sad vladam njime u potpunosti) pa je fantastika bila jedini način da izložim neke sadržaje. U to doba ona je bila i mnogo rjeđa nego sad, pa je pojava pet-šest momaka koji je pišu smjesta zapažena kao nešto novo. Danas je fantastika posve ravnopravna svakom drugom tipu priče, pa bi se čak moglo reći da je ima i previše. Zato i meni pada na pamet da bih je možda trebao izbjegavati, ali sad je kasno: navukao sam se na nju kao na duhan pa je ne mogu napustiti bez velike nevolje.

Koliko Vam je i inače izazovno na jednostavan način opisati kompleksne likove?

Više sam puta imao priliku pročitati da su u mene likovi plošni i to me je zabrinjavalo, jer ta je opaska očito bila zamišljena kao zamjerka. Čak sam pokušavao i stvarati kompleksne likove, ali sam onda vidio da im u mojim pričama nije mjesto. Jer, da bi likovi bili kompleksni, mora priča biti jednostavna, kako bi ostalo mjesta za likove. A ja volim kompleksne priče, u kojima pak likovi moraju biti jednostavni, ili se tako doimati. Velika je to tema i ne mislim o njoj teoretizirati, pogotovo ne na primjeru vlastitih tekstova. Mogu samo reći da ja pišem najbolje što mogu, a ako je nekome to previše plošno, meni može samo biti žao. Tješi me jedino to što ima i onih kojima ta plošnost ne smeta.

U novom broju časopisa Forum objavili ste provokativan tekst naslovljen 'Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti'. U njemu kažete 'Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu'. O kakvom se 'stanju stvari' radi kad ste morali posegnuti za takvom satirom u duhu Jonathana Swifta, koji je 'predlagao' da se problem gladi u Irskoj riješi tako da se počne jesti djecu.

Veliki mi je kompliment usporedba sa Swiftovim tekstom 'Skromni prijedlog', koliko god da mi taj autor nije bio na umu kad sam koncipirao svoj pamflet, ili kako već da čovjek tu stvar nazove. Već dugo mi se čini da kod nas mnogi (a kad kažem mnogi, onda mislim pisce, izdavače, medije, čak i državu) postupaju tako kao da im je cilj da unište hrvatsku književnost. Zato sam pomislio da bi se to moglo najbolje prikazati tjerajući stvar do apsurda: predstavimo ukinuće hrvatske književnosti kao nešto poželjno, a onda navedimo što sve treba uraditi da se to postigne.

A to su, dakako, upravo one stvari koje se danas već naveliko rade i koje i meni i drugima najviše smetaju. Neki me ljudi zbog toga teksta tapšu po ramenu, neki mi kažu da sam trebao biti znatno oštriji, ali mi još nitko nije rekao da sam u krivu i da je situacija mnogo bolja nego što je ja prikazujem.