Žiri u istom sastavu kao i lani: predsjeda mu Igor Mandić, a ostali članovi su Tomislav Brlek, Gordan Duhaček, Ana Grbac, Katarina Luketić, Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić, najboljim je proglasio roman 'Budi Hamlet, pane Hamlete' autora Tahira Mujičića.

Obrazloženje žirija:

'Na poprilično sumornu pejzažu današnjega hrvatskog romanesknoga izričaja – kako ga ocrtavaju dominantne duhove silnice ekstrapolirane iz korpusa od nekih četrdesetak romana, ponuđenih na razmatranje iz proizvodnje godine 2012. – kao sunčana pjega, kao spasonosni bljesak reflektora, dakle, kao svjetlosni orijentir za izlazak iz mračnih raspoloženja, pokazao se roman Tahira Mujičića 'Budi Hamlet, pane Hamlete!' (u nakladi AGM-a, Zagreb, 2012).

Na fonu pretežno depresivnih ugođaja, izraženih kao predispozicije za loše dijagnoze – što se, kao  zajednički nazivnik može izvući iz spomenutoga korpusa – na tome fonu kao razdragani 'tuš', kao poziv na humorno prihvaćanje stvarnosti odjeknuo je Mujičićev roman. Premda mu je ovo romaneskni prvijenac, ovaj pisac na vrhuncu zrelosti (rođen 1947. u Zagrebu) u njemu je sažeo i do krajnjih mogućnosti izrazio svoje kazališno/dramsko iskustvo, teatarsku/teatrološku spremu, svoj pjesnički ludizam i nadasve humorno osjećanje svijeta.

Taj jedinstveni spoj glumišnoga znalca, kao pisca i kao histriona, pjesničkoga jezikotvorca, uvijek spremna na duhovito preokretanje svakoga smisla, ali kao dobrodušna šaljivca koji ima puno razumijevanje za bilo čiji drugačiji smisao, taj je spoj urodio jedinstvenom prozno-pripovjednom tvorevinom, pravom svježom i sočnom knjigom, tako potrebnom u dešperaterskoj klimi cjelokupnog hrvatskog društva, a kojemu je pusta zemlja književnoga pisma svojevrsna dijagnoza (ali uskraćena za uživanje u čitanju).

Naslovni Hamlet Mujičićeva romana stanoviti je pan František Fifula, češki kazališni glumac, kojemu je životna opsesija jednom zaigrati naslovnu ulogu u Shakespeareovoj drami, ali nigdje drugdje nego baš i jedino na dubrovačkome Lovrijencu. Ta snažna motivacija – kao u svakom pravom romanu – pogonsko je gorivo Mujčićeva pričanja koje se događa u dva vremenska toka: jednom u ljeto 1968. kad se naš Franta, s praškim teatrom, zatekao u Dubrovniku, spremajući se na Ljetnim igrama prikazati svoju predstavu Hamleta na Lovrijencu.

Tada Franta ima manju kazališnu ulogu – dok sanja o naslovnoj – ali postaje protagonist u ljubavnoj vezi s jednom hrvatskom glumicom. Na žalost, gostovanje čeških glumaca i Frantinu životnu ljubav prekida ulazak sovjetskih trupa u Čehoslovačku i otada će on dvadesetak godina samo sanjati o Lovrijencu, dok se jednom, nevolji ne trebalo, baš pred kraj 1991. godine, ne odluči, u vlastitome aranžmanu i u trošnome automobilu, sunovratiti do Dubrovnika.

Pripovjedač maestralno isprepliće ta dva fabulativna toka, umećući mnoge realije, imena i stvarne događaje, aranžirajući niz pitoresknih zgoda na tom avanturističkom putešestviju jednoga glumca, kao naivca iz druge priče u krvavo zaraćenoj stvarnosti. S mnogo simpatija prema svim sudionicima, Mujičić na kraju dovodi svog Frantu u Dubrovnik, upravo pod žestokim granatiranjem, da bi se ovaj zanesenjak, sam za svoj račun ispentrao na Lovrijenac, da bi se tu izderao na teatarskoga i zbiljskoga Fortinbrasa: 'Ej, Forrtinbraseeee! Ostavi ovu moju trulu domovinu, jebem ti mater…' Ako znamo da je baš pred taj kraj protagonist doživio i ljubavnu tragediju, upravo je dirljivo – u kontrastu s općim farsičnim i zafrkantskim tonom romana – kako češki glumac trijumfira u ulozi hrvatskoga domoljuba.

Ako dodamo da su oba ta usporedna fabulativna toka natrunjena silesijom anegdotalnih zavrzlama, jezičnih i misaonih kalambura, utopljenih u obilnim količinama alkohola i seksa, onda je očevidno da je Mujičićev roman uopće izuzetak u našoj današnjoj prozi, toliko humorističan da trajno izaziva smijeh, po čemu je više nego prvak za 2012. godinu, ali i za mnoge naredne sezone.'