Kaže se često kako hrabrost ne predstavlja odsutnost straha već sposobnost da se djeluje unatoč bojazni.

Strah je veoma snažna emocija i nas ljude često preplavljuje. Primjerice, danas egzistencijalna neizvjesnost stvara kod mnogih snažan strah od neimaštine.

Psi ne razmišljaju apstraktno na taj način no mnogi od njih znaju upadati u stanja straha koja ih posve izbezumljuju. Ipak, strahove je moguće prevladavati a katkad strahovi koji djeluju jako ozbiljno ne moraju biti duboko ukorijenjeni.

Genetski čimbenici to jest urođene osobine psa svakako utječu na pojavu straha i stoga potencijalni treneri i vodiči radnih pasa svoje buduće pse pomno biraju iz probranih legala. Strah od glasnih zvukova, ljudi ili drugih pasa nije željeno svojstvo ni običnih kućnih ljubimaca.

Pas koji se naglo prepadne nekog zvuka u gradskoj vrevi tako može doista stradati, a takav pas vodi i bitno manje ugodan život te je zbog visoke razine stresa koju svakodnevno trpi moguće da ima i neke dodatne zdravstvene probleme. Ipak, pretjerani strahovi kod pasa daju se ukloniti ili barem umanjiti.

Prije svega, važno je psa obučavati. Možda se isprva ne čini da jedno i drugo imaju veze no pas s kojim se radi, čiji su nagoni dobro kanalizirani i koji je (naravno, bez grubosti) dobro usvojio vježbe poslušnosti manje je podložan upadanju u stanja straha. Usto, i okruženje u kojem pas boravi utječe na njegove strahove.

Ni svi psi ne doživljavaju stvari na jednak način te i kod njih razlikujemo osnovne tipove karaktera: sangviničan, koleričan, flegmatičan i melankoličan. Narodski rečeno, ima pasa na kojima kao da možete cijepati drva i neće ni zacviljeti, a neka druga životinja vaš povišen glas doživjet će kao najgoru kaznu.

Načelno vrijedi da ako je pas dnevno izložen za njega nelagodnom stresu bit će podložniji tome da se boji nečega u svojoj okolini. Možda se ovo čini antropomorfizacijom pasa, no iskustvo govori kako su svi ti čimbenici važni.

Specifični strahovi, uz promjenu dnevnih navika i redovne treninge poslušnosti (ali i drugih radnih disciplina), rješavaju se i postupkom desenzibilizacije to jest postupnog navikavanja na pojavu ili strah koja psa plaši. To se čini tako da se psa izlaže njemu mrskom zvuku (petardi, primjerice) ali dovoljno daleko da kod njega nema izrazite bojazni te ga se okupira igrom i nagrađuje.

Proces je spor i postupan, no daje rezultate. Naravno, dosta toga ovisi i o individualnim osobinama pojedinog psa. I vlasnika, jasno. Neke je strahove moguće i potpuno ukloniti no, istini za volju, strahovi su doista ozbiljan problem. Ipak, i one teške strahove moguće je barem staviti pod kontrolu te i sebi i svom ljubimcu olakšati i uljepšati zajednički život.