Psi i ljudi su u mnogočemu slični i to ih je, nedvojbeno, spojilo. Volimo misliti da su ljudi superiorni psima no to, naravno, nije u svemu tako.

Jedna od osobina po kojoj su nam psi superiorni jest njuh. Njihova njušna sposobnost toliko je velika da su razlike u odnosu na ljude naprosto nevjerojatne. Prosječan čovjek ima oko pet milijuna mirisnih receptora u svom nosu dok pas posjeduje 220 milijuna receptora što njegovo osjetilo njuha čini četrdeset četiri puta jačim od ljudskog. U tom smislu psi žive u posve drugom osjetilnom svijetu od nas a njuh je njima ono što je nama vid. Praktički primarno osjetilo.

Psi ne samo da posjeduju mnogo više mirisnih receptora već im je i aparat njuha dizajniran tako da te receptore može koristiti najbolje moguće. Pas ima pokretljive nosnice, primjerice, a i kod njušenja ne mora duboko udisati jer u kratkim naletima tijekom kretanja neprestano unosi miris u njušku. Usto, pas može zrak ispunjen mirisima zadržavati u nazalnim komorama gdje oni dobivaju na intenzitetu te može njušiti i iznimno slabe mirise.

Dobar primjer za pseće diferenciranje mirisa kuhanje je gulaša. Dok se gulaš krčka na štednjaku, čovjek razaznaje jedan miris, no pas njuši i razlikuje mirise mesa, i rajčice, luka, raznovrsnih začina. Slijepi se psi mogu posve dobro snalaziti, no pas koji nekim tragičnim događajem ostane bez osjetila njuha posve je izgubljen.

Ipak, ne njuše svi psi podjednako dobro. Načelno su u tome bolji mužjaci, a pasmine spljoštenih njuški poput pekinezera ili mopseva nisu baš nadarene zbog lošeg protoka zraka kroz nos.

Od lovačkih pasa, općenito govoreći, hrtove se ne smatra dobrim njuškavcima jer su uzgojeni da se u lovu više služe vidom, no i hrtovi mogu tragati za divljači. Pse svetog Huberta, koje se još naziva i krvosljednicima, smatra se pak najboljim tragačima, iako i brojne druge radne i lovačke pasmine posjeduju sjajne sposobnosti.

Psi se njuhom koriste u komunikaciji jedni s drugima, nalaženju ljubavnih partnera, lovu i svemu što uopće možete zamisliti. Jutarnja šetnja sa psom vama je dobra rekreacija, no vašem psu to je i neka vrsta čitanja novina. Njušeći tlo i okolinu on dobiva informacije o tome tko je tu bio, koji mužjak, ima li kakva kujica koja se tjera, je li sinoć protrčala kakva mačka, vjeverica ili štakor i uopće sve za njega relevantne informacije. Baš kao i vi kad sjednete u kafić, čitate novine i usput gledate što ima nova u susjedstvu.

Psećim njuhom ljudi su se koristili od početka udomaćivanja pasa. Za lov, ponajprije. U suvremeno vrijeme u tom smislu psi se koriste za: lov na raznu divljač, nalaženje ranjene divljači, traženje droge, eksploziva, mina, ljudi, leševa, otkrivanje stanica raka, nalaženje izmeta divljih životinja radi njihove zaštite, otkrivanje stjenica, plijesni u zidovima a jedna od disciplina u kojoj je pseći njuh od presudne važnosti je i traženje skupocjenih podzemnih gljiva – tartufa.

U nas se to obavlja pretežito u Istri, na području motovunske šume, no odnedavna postoje ljudi i psi koji i na kontinentu nalaze tartufe. Uvriježeno je da se za taj rad koriste posebni psi – lagotto romagnollo, no to i nije toliko bitno. Bitno je da pas ima dobre nagone, kondiciju i da voli njušiti. S obzirom na njušne pseće kapacitete, nalaženje podzemnih gljiva nije osobito zahtjevan zadatak. Njihov je miris veoma intenzivan, naime, i prepoznatljiv.

Tartufi mogu u osnovnoj podjeli biti bijeli (iznimno skupocjeni Tuber magnatum pico) ili crni (u nas su najzastupljeniji plemeniti Tuber melanosporum, ljetni Tuber aestivum te zimski Tuber brumale) kojih ima više jestivih vrsta. Osnovno je da ih u našim šumama ima gotovo cijele godine te da se radi o gljivama koje su simbiotske s korijenjem određenih vrsta stabala. Tartufa ima ne samo u Istri, u slivu rijeke Mirne, već i u Moslavini, Slavoniji, pa i Podravini i gdjekad Zagorju, točnije na Zagrebačkoj gori, ali i u susjednoj Bosni i Hercegovini te Srbiji.

Pri nalaženju podzemnih gljiva važno je zakopavati njihova staništa kako bi iduće sezone ponovno nikle. Katkad se za nalaženje tartufa koristilo i svinje no one bi često izrovale stanište pa i pojele gljivu. Pse je ipak lakše kontrolirati te imaju i bolje psihofizičke predispozicije.

Uglavnom se koriste psi specijalizirane pasmine lagotto romagnolo ali i razni šunjkavci, ptičari i ovčari te katkad i terijeri. Njušenje je psu posve prirodna aktivnost te je tartufarenje i dobar trening u kome i vlasnik i pas mogu uživati. Profesionalno nalaženje tartufa težak je i zahtjevan posao i za pse i za ljude no postoje i mnogi drugi načini da aktivirate nos vašega ljubimca. Možete se primjerice početi baviti traganjem po programu IPO, ili trenirati svoga psa da traži unesrećene, pa i rekreativno tartufariti ili naprosto tijekom šetnji psu sakrivati njegovu igračku ili komadić hrane. Uzbuđenje potrage i nalaženja on će iznimno cijeniti.

Kad se sagleda pseće njušne predispozicije i motivaciju, nema dvojbi da je trening njušenja izvrsna vježba za njega, no ona i vlasniku pruža rekreaciju i osjećaj postignuća.