Veći broj različitih vrsta povrća zasijali smo još početkom godine, te malene sadnice prevezli u Dalmaciju, gdje smo zasadili poveći vrt u posudama (na raspolaganju su nam tri terase i teren oko kuće, tako da smo imali prostora za pedesetak posuda različitih veličina, od plastičnih dvolitrenih do velikih kanti od 15-20 litara. Posadili smo više vrsta povrća, začinsko bilje i jagode (o jagodama ćemo posebno pisati jer za njihov uzgoj imamo dosta specifičnih i korisnih savjeta). Danas se bavimo povrćem i začinskim biljem. Uzgoj u posudama prilično je sličan klasičnom uzgoju u tlu, ali uz poneku specifičnost. Kad smo na kraju pobrojali plusove i minuse, zaključili smo da hobistički uzgoj malih količina hrane u posudama odnosi pobjedu pred uzgojem u tlu. Doduše, treba u početku investirati u zemlju i posude (koje mogu biti i besplatne ako se potrudite skupiti stare lonce, probušene plastične kante ili veću ambalažu).

U većim posudama najbolje uspijevaju rajčice i paprike a manje biljke poput salata, blitve i različitog začinskog bilja sasvim dobro se osjećaju i u malim teglicama ili posudama izrađenim od plastičnih boca. Tikvice i krastavci također mogu dati lijepe velike plodove, ali samo pod uvjetom da se sadi po jedna biljka u što veću posudu (sve manje posude i posude u koje smo posadili po dvije sadnice rezultirale su velikim, lijepo razvijenim biljkama punim cvjetova, no u konačnici je sazrelo malo plodova). Također, tikvice su na početku davale puno velikih plodova, a kako je vrijeme prolazilo i glavna stabljika postajala deblja i drvenastija, plodova je bilo manje i postajali su sitniji. Slično se dogodilo i s krastavcima. U konačnici, rekli bismo da su krastavci i tikvice, a posebno velike tikve, ipak sorte koje više vole klasični uzgoj u zemlji i puno prostora za širenje.

Sve vrste lisnatih salata sjajno su rasle, a kao i u klasičnom vrtu, kad su došle velike vrućine, dio listova postao je gorkast i salata je 'otišla u sjeme'. Za sve začinske biljke punim pogotkom su se pokazale samozalijevajuće posude s dvostrukim dnom, načinjene od dvolitrenih (ili još većih) plastičnih boca. Samozalijevajuće velike kante, čiju izradu smo vam također pokazali u videu iz svibnja, zaista mogu sačuvati biljke tjedan dana i duže dok ste na odmoru, a tako se i smanjuje potrošnja vode. No svakako provjeravajte rupicu za odvod vode, jer ako se ona začepi (najčešće zemljom koja se pomalo rastapa u vodi i otječe), višak vode neće otjecati i korijen može strunuti.

Zanimljivo, u našem se vrtu pokazalo da patlidžani i veće sorte rajčice bolje uspijevaju uz klasično zalijevanje odozgo nego u samozalijevajućim posudama, dok su mini rajčice (tzv. cherry) podjednako dobro uspijevale bez obzira na način zalijevanja. Upravo kod rajčice smo najviše eksperimentirali s puno različitih sorti: posadili smo taru, veliku mesnatu sortu zvanu volovsko srce (koja ispuca kad je zrela i nikad ne izgleda reprezentativno kao 'šminkerske' vrste, ali je zato slatka i fina kao malo koja sorta), rajčice standardne veličine (tzv. jabučarke), manje poznate sorte 'zebra' i 'rainbow' (plodovi su im prošarani prugicama u različitim nijansama od narančaste do tamnocrvene) te nekoliko sorti mini rajčica (okrugle i kruškolike, manje i veće, crvene, narančaste i žute). Rezultat: apsolutno sve sorte su uspjele i daju puno plodova.

Iako se kod klasičnog uzgoja u zemlji savjetuje uvijek saditi rajčice i paprike u paru, kod sadnje u posude to se pokazalo sjajnim za paprike i mini rajčice, dok velike sorte rajčica daju više plodova ako se u svaku posudu smjesti samo jedna biljka.

Paprike su najpozitivnije iznenađenje, posebno stoga što se i iskusni vrtlari žale da s uzgojem paprika imaju problema. Za paprike vrijedi uzrečica 'glava na suncu, noge u vodi', dakle potrebno im je osigurati puno topline i vode, a posude su upravo savršene za takvo što. Sve sorte su najzadovoljnije sadnjom u paru. Tako su krajem srpnja naše biljčice paprika otežale od plodova – žute smo ubrali prve, a zatim one koje se mogu brati i tamnozelene ili pričekati da dobiju karakterističnu crvenu boju. Odlično uspijevaju i tzv. poveruni, iznimno slatke, male španjolske papričice koje se kod nas mogu naći samo u okolici Dubrovnika.

Jedino još nismo kušali plodove patlidžana: u cvatu su i na svakoj se biljci oformilo nekoliko sićušnih plodova, pa se čini kako bi bolje bilo da smo ih posadili koji tjedan prije.

Opazili smo još nekoliko značajnih razlika u odnosu na klasični uzgoj u tlu: kod klasičnog uzgoja zemlja se brzo ispire i treba je češće gnojiti, prekopavati i dodavati novu zemlju. Kod uzgoja u posudama dovoljno je bilo povremeno 'zagrnuti' stabljike, tj. uz samu stabljiku dodati malo nove zemlje (najbolje kvalitetna mješavina ili čisti humus), a dobro je i povremeno zaliti biljke vodom u kojoj je otopljen humus. I to je bilo sve što se tiče prihranjivanja – u našem vrtu nije bilo potrebno nikakvo dodatno gnojivo, ni umjetno ni ekološko. Iako neki iskusni uzgajivači tvrde da u ekološkom uzgoju uvijek bolje uspijevaju biljke uzgojene iz ekološkog sjemena nego one iz standardnog (navodno su one iz standardnog sjemena osjetljivije i trebaju im generacije da bi očvrsnule), u našem se vrtu pokazalo da porijeklo sjemena ne utječe na otpornost biljke i kvalitetu uroda. Nama se čini da je za uspjeh uroda pored redovitog zalijevanja ključno posude ispuniti najkvalitetnijom zemljom te dobro uskladiti veličinu posude i biljke.

Kad je vrt tako lijepo uspio, odlučili smo sačuvati sjeme onih biljčica koje su najbolje rodile. U galeriji možete uživati u fotografijama iz našeg vrta, ali i vidjeti kako se izdvaja sjeme povrća: paprike je dovoljno razrezati i sjemenke će ispadati. Potrebno ih je malo posušiti i spremiti u papirnatu vrećicu. Kod mesnatih i sočnih vrsta kod kojih se sjemenke nalaze u tkivu (pulpi) ploda, treba ih pažljivo izvaditi nožem, isprati tekućom vodom na cjedilu te preko noći pustiti da se osuše na papirnatom ručniku i zatim ih spremiti u označene vrećice. Sjeme je uvijek bolje vaditi iz što zrelijih plodova, a to posebno vrijedi za krastavce (plod treba pustiti da postane smeđi, mekan i nejestiv). Skupljanje i razmjena sjemena posebno pomažu očuvanju autohtonih i tradicionalnih sorti, a nije zanemarivo ni da ćemo tako dobiti puno besplatnog a provjerenog materijala za sadnju, pa će već sljedeće godine hrana iz našeg vrta značajno pojeftiniti: platit ćemo tek vodu i malo humusa za gnojenje.