Zato je korist koju djeci daje prisutnost roditelja u vrijeme bolesti, u nepoznatoj sredini i s nepoznatim ljudima, upravo neprocjenjiva. U bolnicama diljem svijeta vladaju različiti običaji i norme, no 'Povelja Europske udruge za djecu u bolnici' ističe da djeca trebaju imati pravo na prisutnost roditelja (ili osoba koje nadomještaju roditelje) tijekom cijelog procesa liječenja te da treba raditi na stvaranju uvjeta za boravak roditelja u bolnici, da osoblje bolnice treba roditelje pravovremeno obavijestiti o uvjetima boravka s djecom u bolnici te da ih na to treba poticati.

Cilj tim preporukama je to što je moguće veće smanjenje neizbježnog stresa uslijed djetetova boravka u bolnici, kako kod djece tako i kod roditelja. Povelja također naglašava da boravak roditelja u bolnici ne bi smio stvarati dodatne izdatke za roditelje.

Budući da se roditeljima u hrvatskim bolnicama ne omogućava na jednak način boravak uz dijete, preko platforme change.org nedavno je pokrenuta građanska inicijativa potpisivanja peticije s ciljem podržavanja roditelja koji od bolnica zahtijevaju da im se dozvoli boravak s djetetom koje mora ostati na bolničkom liječenju, bez obveze plaćanja naknade.

'Majkama i očevima dovoljna je jedna stolica uz bolesnički krevet!' navodi inicijatorica peticije Marija Glažar iz Rijeke.

Ovdje pročitajte dodatna obrazloženja te provjerite kako izgleda pravilnik na koji se inicijatori pozivaju.

Potpisnici kojih je do zaključenja ovog teksta bilo 6.298, dodatno navode da dozvole za boravak ovise o internim stavovima pojedinih odjela te da medicinske sestre ističu kako je prisutnost roditelja važna, jer one same ne stignu utješiti desetke mališana.

Inicijativu podržava i zagrebački fizioterapeut Lovre Marinković, otac troje djece, koji osim svog stručnog mišljenja medicinskog radnika, iznosi i potresnu priču iz osobnog iskustva.

'Naša obiteljska priča je ovakva: naša curica Petra (6) je 2008. godine, tijekom prvih šest mjeseci života bila dva puta hospitalizirana zbog pijelonefritisa očito uzrokovanog VUR-om. Budući da za vrijeme prvog boravka u bolnici nije potvrđen VUR, nismo ni dobili antibiotsku profilaksu. Nakon mjesec i pol, ponovno je došlo do jakog infekta. Oba je puta hospitalizirana u KBC-u Šalata na tjedan dana, s razlikom da je prvi puta bila s mamom, a drugi put nije mogla biti jer 'nije bilo dovoljno mjesta i za majku'.

Nakon prvog boravka dijete nije pokazivalo nikakvu promjenu u ponašanju - bila je jednako vedra i zainteresirana za komunikaciju. Nakon tjedna koji je provela sama (dolazili smo nekoliko puta dnevno, supruga ju je za svaki dnevni obrok dojila, a za noćni se izdajala) dijete se vratilo s izmijenjenom osobnosti. Neko vrijeme je potpuno odbijala bilo kakvu komunikaciju s nama i imala bezizražajno lice, poput osobe koja se nalazi u posttraumatskom stresu. Malo pomalo, situacije se vratila na staro, međutim kako je rasla, s tri godine smo primijetili da kasni u govorno-jezičnom razvoju.

Uspjeli smo ući u tretman poliklinike SUVAG gdje su joj dijagnosticirali poremećaj pažnje i razumijevanja, a pola godina kasnije samo poremećaj pažnje. Ono što primjećujemo mi roditelji, terapeuti iz SUVAG-a i odgojitelji u vrtiću jest da Petra nema dovoljno sigurnosti u sebe te iracionalan strah od 'doktora' i bilo kakvog oblika pregledavanja. Budući da sam vidio sam dosta djece s raznim tipovima senzoričkih i drugih poremećaja smatram da je naša Petra danas dobro, i dalje pohađa poludnevni vrtić u SUVAG-u, odlazimo privatno na terapiju igrom i gotovo svaki slobodni trenutak gledamo da bude što bolje iskorišten, a ne proveden pred televizorom.

Kao roditelj sam uvjeren da su njezina nesigurnost i tendencija da se u stresnim situacijama povlači u sebe uzrokovani time što je sama i bolesna provela tjedan dana (što je zapravo kratko vrijeme) u bolnici. Kao zdravstveni radnik smatram da je jedan od najjačih medikamenata toplina i osjećaj sigurnosti koji djetetu mogu pružiti samo roditelji (koliko god se liječnici i ostalo medicinsko osoblje trudili).

Smatram na temelju vlastitog iskustva da višednevni ostanak djeteta u bolnici bez majke (roditelja/skrbnika) može ostaviti neizbrisiv trag na psihi djeteta koji kasnije eventualno može rezultirati nekim od senzoričkih poremećaja. Nadalje, čvrsto sam uvjeren da je blizina majke za malo dijete, a pogotovo dojenče, ključno za njegov oporavak. Uostalom, to je prepoznato i potvrđeno u brojnim radovima; možda najbolji primjer predstavlja projekt 'beba klokana' u nekim zemljama Latinske Amerike i Afrike gdje se nedostatak aparature (inkubatori) u neonatalnoj skrbi iznimno uspješno zamijenio tako što djeca cijelo vrijeme leže na majkama, odnosno s njima su u kontaktu 'kožom na koži'.

Kao građanin smatram da je temeljno pravo djeteta da se ne odvaja od roditelja, pogotovo ne u stresnim situacijama. U protivnom, društvo je postalo fašističko gdje pojedinac nije bitan. Pretpostavljam da će odgovor iz institucija glasiti da 'nažalost nema dovoljno sredstava'. Moje mišljenje je da ih ima, ali da nisu pravilno raspoređena', zaključio je Marinković

Prisutnost roditelja može ometati doktore i medicinske sestre?

U Ministarstvu zdravlja svjesni su da je ostanak roditelja uz dijete u bolnici jedan od čimbenika bržeg oporavka djeteta, ali su isto tako svjesni činjenice da većina naših bolnica koje zbrinjavaju djecu nisu u mogućnosti pružiti roditeljima primjeren smještaj.

'U razvoj smještajnih kapaciteta za roditelje uz djecu, kao posebno ranjivu skupinu, predvidjeli smo unijeti u programe koji bi se financirali iz sredstava strukturnih fondova Europske unije te vjerujemo da će ta naša inicijativa biti prepoznata i da ćemo, u okviru reorganizacije bolničkog sustava, uspjeti i u tom dijelu povećati kvalitetu bolničke skrbi.

No također ovim putem želimo istaknuti da i sami roditelji moraju biti svjesni činjenice da je za djetetov oporavak nužna primjena najbolje kliničke prakse, koja ima svoje zakonitosti te da u pojedinim slučajevima, prisutnost roditelja može ometati doktore i medicinske sestre u njihovoj učinkovitoj skrbi za bolesno dijete. Isto tako, povećanjem broja osoba koje se kreću kroz bolnicu, povećava se mogućnost unošenja različitih infekcija, što može pogoršati zdravstveno stanje djeteta.

Stoga je od iznimne važnosti, osigurati primjeren prostor za boravak roditelja uz dijete, ali se i prilikom boravka roditelja uz dijete u bolnici pridržavati uputa koje daju osobe koje brinu za bolesnu djecu', odgovorili su na naš upit u službenom priopćenju koje potpisuje njihova glasnogovornica Diana Glavina

Lana Gjurić, mag. psihologije i Martina Čarija, prof. psih., voditeljica Centra za djecu, mlade i obitelj Modus, dale su nam dodatnu vizuru sagledavanja  problema iz terapeutskog iskustva.

U psihoterapijskom radu nam se često javljaju odrasle osobe koje su, kao djeca, bile neprikladno odvojene od svojih roditelja radi neke vrste liječenja. U odrasloj dobi osjećaju posljedice takvog iskustva u obliku strahova da će ostati sami, poteškoća u ostvarivanju bliskih odnosa, generalizirane anksioznosti i nesigurnosti, potrebe za kontrolom stvari nad kojima nemaju kontrolu, depresivnog raspoloženja itd.

Negativne posljedice razdvajanja često će već biti vidljive nedugo nakon liječenja počevši s pojačanim strahovima, nesigurnosti, uznemirenosti pa čak do razvoja opsesivno-kompulzivnih i psihotičnih simptoma. Negativne posljedice najčešće su rezultat interakcije više faktora kao što su razina ugroženosti djetetova života, dugotrajnost liječenja i invazivnost tretmanskih postupaka, prethodna iskustva djeteta, karakterne osobine i slično.

Stoga je u situaciji boravka u bolnici (duljeg ili kraćeg) bitno da su djetetovi roditelji prisutni. Njihovom prisutnošću izuzetno se smanjuje stres kod djeteta te se mogu spriječiti negativne posljedice po mentalnu dobrobit djeteta', zaključile su psihologinje