Hrvatica na čelu prvog talent showa u Afganistanu, 32-godišnja Danijela Habek uhvatila se u koštac s izazovom koji su mnogi prije nje odbili iz sigurnosnih razloga. Ona pak nije dvojila ni trena. Toliki je revolt osjećala prema svojoj zemlji nakon što pet mjeseci nije mogla naći posao, unatoč desetogodišnjem iskustvu u produkciji, da je, otkako je saznala da se traži producent showa, dva tjedna kasnije bila u avionu za Kabul. Poslije dolaska u glavni grad Afganistana odmah je uslijedio šok.

Od samog dolaska na aerodrom naprosto sam zanijemjela. Svakih 50 metara check-point, stotine policajaca i vojnika, kuće i naselja ograđeni ogromnim betonskim zidovima s bodljikavom žicom na vrhu. Gdje god se okreneš, netko ima pušku okrenutu u tvom smjeru. Prva stvar koju sam napravila, kada su me odveli u moju sobu (koja se nalazi u krugu firme i okružena je zaštitarima), bilo je obljepljivanje prozora selotejpom. Kako se bližio drugi krug izbora, svakoga dana bilo je nekoliko napada, što samoubilačkih, što nasumičnih gađanja raketama s okolnih planina. No Kabul je velik grad s pet do sedam milijuna stanovnika pa se tragedije, uz puno sreće, ružno je to reći, ali što se može, događaju negdje daleko', kaže Danijela.

Produciranje ovog showa bio joj je izazov koji nije željela propustiti. Kandidati za 'Afghans Got Talent' su 90 posto muškarci, a tek 10 posto žene. 'Smatramo to velikim uspjehom', objašnjava nam i dalje govori da je u afganistanskoj kulturi zabranjen ples, što je prilično otegotna okolnost za ovakav projekt.

Staviti ženu u kontekst plesa nešto je što se kažnjava zatvorom ili smrću. Objasnili su mi da koriste istu riječ za ples i sramotu. Stoga smo vrlo oprezni pri biranju talenata koje ćemo prikazati u showu. No imajući na umu da nam je glavna zadaća pomicanje granica, uspjeli smo ubaciti i neke plesne točke. Klinci ovdje, kao i svugdje u svijetu, imaju internet i prate trendove, stoga me nije iznenadilo kad nam je na audiciju došla ekipa uličnih plesača koji se nisu predstavili kao plesna skupina, već kao 'cirkus'. U tom sam trenutku pomislila: 'Odlično! Pronašli smo novu riječ za ples u Afganistanu', pa je tako naš show dobio novu kategoriju: cirkus! Promjene se u ovoj zemlji moraju događati postepeno, a mi smo tu da to poštujemo', kaže i objašnjava nam da žene koje su pokušale zaplesati nakon toga više nisu dobile priliku za udaju u zemlji ili su morale napustiti svoju domovinu.

Unatoč tome, svaki će muškarac rado pogledati njihove nastupe na internetu, a ako se koja i odvaži doći u Afganistan te održati koncert, dvorana će biti rasprodana. Smatra također da je odluka vlasnika televizije da prikaže show bila vrlo hrabra zbog prijetnji talibana i vjerskih vođa.

Iako je došla u Kabul kao konzultantica za sadržaj, opseg posla joj se značajno proširio. U svakom segmentu posla potreban je know-how pa se snalazi i u poslovima koje nikada prije nije radila, tehničkom dijelu produkcije, prodaji, odnosima sa sponzorima, PR-om, izradom foršpana… svim segmentima produciranja najvećeg zabavnog showa u Afganistanu.

Jedini je expat (strani stručnjak koji radi na ovom projektu) i u tvrtki joj nije nimalo lako, posebno zato što je žena. Za suradnike i domaćine kaže da su vrlo specifični.

'Svugdje ima i dobrih i loših radnika, no kultura u kojoj žive pogodnija je za egzistiranje unutar reformiranog socijalizma nego za borbu u sustavu bespoštednog kapitalizma. Izabrala sam najbolje suradnike, lokalce, i stvorila mali, ali složan tim. Svojeglava kakva jesam, uspjela sam nametnuti neka svoja pravila te iako radim većinom s muškarcima, moja se pravila itekako poštuju', objašnjava ova hrabra Hrvatica, otkrivajući da je svoje stavove o vjeri, politici, obitelji i životu počela iznositi tek sada, nakon tri mjeseca boravka u Kabulu, i to samo u užem krugu kolega, koje naziva 'lokalcima' i koji joj više odgovaraju nego stranci koji ondje rade poput nje. S lokalcima se i privatno druži tijekom večernjih izlazaka.

'Baš smo nedavno imali raspravu o seksu, homoseksualnosti i pravima žena te mogu reći da su stavovi nekih mojih kolega vrlo liberalni. Ono što je problem je društvo u kojem žive i koje bi svaki njihov istup ili borbu za liberalnijim životom često kaznilo zatvorom ili čak smrću, zbog čega većina mladih planira emigrirati u zemlje kao što su Kanada, Danska…', objašnjava nam i odgovara na naše pitanje kako je biti žena u Afganistanu.

'Teško je biti Afganistanac. Još je teže biti stranac u Afganistanu, a najteže je biti strankinja u Afganistanu. A biti strankinja u Afganistanu i baviti se produkcijom... uf! Ne žalim se jer ova me zemlja trenutačno hrani pa smatram da sam dužna poštivati njezine običaje. Ali biti odjevena na plus 40 onako kako bih se doma odjenula u studenom, paziti da ne pružiš ruku muškarcu ako ti je on sam prvi ne ponudi i da slučajno ne dotakneš muškarca u običnim društvenim situacijama nije nimalo lako, pogotovo za nas sa srdačnim balkanskim mentalitetom', kaže i dodaje kako joj najteže pada ograničenje kretanja. Kao žena, ne može ići na mnoga mjesta, posebno ne u prirodu.

Zgrozila ju je i činjenica da mnogo siročadi radi za prave kompanije koje se bave prošenjem, da žene pod prisilom svojih muževa nose burku od koje im često otpada kosa, a gotovo se nikad ne izlažu suncu pa često obolijevaju zbog toga. Higijena je, kaže, na vrlo niskom nivou.

Obitelj i domovina itekako joj nedostaju, no ima bezuvjetnu podršku. Otac je čak tražio da povede i njega jer i sam godinama muku muči s produljivanjem ugovora svakih nekoliko mjeseci. 'Takav stres gori je od života u ratnoj zoni. Sada to mogu reći sa sigurnošću', zaključuje ova mlada žena, otkrivajući nam da je započela svoju karijeru nakon što je tijekom fakulteta bila na tromjesečnoj neplaćenoj praksi na Novoj TV, na kojoj je stekla neprocjenjivo iskustvo produciranja materijala na dnevnoj bazi. Bila je dio tima RTL-a čim je otvorio svoja vrata u Hrvatskoj, a nakon tri godine ponovno je dobila ponudu Nove TV, za koju je radila na 'Supertalentu' i 'Farmi'. Potom je otišla u tvrtku Fremantle media, jednu od najvećih produkcijskih kuća na svijetu.

Za nju u Hrvatskoj, kaže, više nije bilo mjesta. Kap koja joj je prelila čašu bio je razgovor u HAVC-u, u kojem su joj kulturno objasnili da sa svojim životopisom ne može biti priznata kao producent projekta te da mora naći nekoga s 'boljim' referencama i potpisati ga pod svoj autorski rad.

Ni za čim ne žali, a najmanje zato što je pristala na ovaj posao kojim si je otvorila vrata za brojne druge slične angažmane u Afganistanu, a o njima će razmišljati kada ovo što je započela dovede do kraja i kada Afganistan za pet mjeseci dobije svog prvog pobjednika talent showa.