Djeca danas odrastaju uz tehnologiju i bilo bi čudno da je ne požele koristiti, ali u posljednje su se vrijeme pojavila čak dva slična slučaja toga da mladići nisu imali hrabrosti prići djevojkama koje su im se sviđale, već su rasplet situacije prepustili društvenim mrežama i medijima koji su sve to popratili kao romantične priče. Nakon što je u veljači mladić ostavio poruku na stajalištu u želji da mu se javi lijepa crvenokosa djevojaka koju je vidio u tramvaju, vrlo brzo se dogodila još jedna slična situacija. Ovaj je puta mladić tražio prelijepu plavušu s kovrčavom kosicom u plavim čizmama, a na kraju poruke priznao je da joj nije imao hrabrosti prići.

Zar je toliko teško prići djevojci i porazgovarati pa, ako treba, i doživjeti neuspjeh, kratko se vrijeme pomalo loše osjećati, ali nastaviti dalje? Jesu li nas društvene mreže, na kojima je tako lako reći sve što mislimo ili osjećamo jer ne gledamo u osobu, već u ekran, udaljile jedne od drugih i tko djecu uči da treba znati jasno reći kada im se nešto sviđa, ne sviđa, što žele i ono najvažnije - zašto?

Boje li se nove generacije komunikacije uživo ili su ova dva mladića samo željela biti romantična u nadi će to dovesti do sretnog kraja priče, pitali smo dr. Anu Kandare Šoljagu, autoricu knjige 'Tinejdžeri – Praktični vodič za roditelje'.

Nije isto gledati osobu u lice ili ubaciti emotikon u poruku

'Niti jedan način komunikacije nije bolji od drugih, nego je drugačiji, a uspješni (ili neuspješni) možemo biti bez obzira na koji ih način upotrebljavamo. Brojnost različitih načina komunikacije je prije svega prednost, a ne nedostatak. Međutim, svaki način komunikacije nosi sa sobom svoj set vještina koji nam pomaže da budemo uspješni, a oni se uče', rekla nam je dr. Kandare Šoljaga. Smatra da ako dobro razumijemo i izražavamo svoje osjećaje i empatični smo prema drugima, uspješnije ćemo komunicirati nego ako samo imamo priliku ubaciti ili primiti emotikon. Ako pak želimo i znamo kvalitetno slušati drugu osobu, uspješnije ćemo komunicirati ako čujemo ton glasa osobe nego ako samo vidimo tekst na ekranu.

'Današnji mladi ljudi imaju brojne komunikacijske probleme, koji proizlaze iz jednog osnovnog, a to je da ih nitko nije naučio bolje. To je vještina i oduvijek je djeca uče od odraslih odrastajući i socijalizirajući se. Ako današnji mladi ne znaju komunicirati, onda je to ogledalo nas odraslih i društva u kojem živimo', rekla je Kandare Šoljaga i zaključila da svi problemi postaju još veći ako nemamo vještine, a imamo raznovrsne mogućnosti komuniciranja, kakve danas mladi imaju, barem u usporedbi s prošlim generacijama koje su se za izlaske dogovarale u školi ili telefonom.

Jesu li starije generacije bile vještije u izražavanju i međuljudskim odnosima jer su bile uskraćene za sve te tehnologije i način komunikacije koji omogućava to da skriveni iza nekog ekrana lakše kažemo što mislimo? Ana Kandare Šoljaga nije sigurna u to jer nisu vršena istraživanja i usporedbe, ali vjeruje da ipak napredujemo kroz vrijeme, a ne da nazadujemo.

Njezin osnovni savjet mladima je taj da je komunikacija vještina i da je treba učiti, a ne samo se oslanjati na improvizaciju: 'Svakako bi u obrazovni sustav trebalo uvesti predmet komunikacijske vještine, i to od najranijih uzrasta pa sve do fakulteta. O komunikaciji se može tako puno toga naučiti i može se puno napredovati kada shvatimo da je to vještina te da je znanjem i vježbom možemo usavršiti i tako živjeti kvalitetnije.'