Iskustvo ljubavi proživljavamo kao nešto iracionalno, predodređeno, a na neki način u tom podsvjesnom nagonu javlja se određena logika. Ljubav dolazi slučajno i bilo bi paradoksalno kada bi se mogla kontrolirati.

Hoćemo li se zaljubiti uvelike ovisi o našim iskustvima i onome što smo u prošlosti naučili. U tome smislu ima konotacije transfera iz prošlosti pa mnogi psiholozi vide u zazivanju voljene osobe povratak u djetinjstvo. Ako je ljubav, od drevnih vremena, temeljno sredstvo opstanka, gdje bi se smjestila, ako ne u mozgu? Stoga ju je Eduardo Punset, autor knjige 'Put prema ljubavi' u izdanju naklade Ljevak, smjestio upravo u mozak.

Veliki stručnjak za osjetilnu percepciju Ranulfo Romo, neurolog s UNAM-a iz Saveznog distrikta Meksiko, najdublje je zaronio u ulogu pamćenja u analizi percepcije vanjskog i unutarnjeg svijeta te zaključio da bez pamćenja nema spoznaje svijeta, ali ni ljubavi. Da bi se osjećaj ljubavi ili sreće pokrenuo, misao mora potaknuti pamćenje i potražiti slične podatke ili sjećanja. Ako um ne pronađe u sjećanju ništa što bi se s vanjskim podražajem moglo usporediti po ljepoti, osjećajima ili sposobnosti za ljubav, rađa se ljubav koja spaja par.

Prema tome, temelj za ljubav je prošlost, a bez pamćenja ona ne bi postojala. S jedne strane se sugerira da najnovije ljubavno iskustvo uvijek mora prekoračiti prag dubine i složenosti koji su dosegla prijašnja. Baš kao što je slučaj s drogom – da bi se nadvladalo sindrom apstinencije, uvijek je potrebna veća doza.

Teško je opovrgnuti činjenicu da se čovjek, kada bi morao biti objektivniji jer bira nekog stabilnog za nastavak vrste, manje usredotočuje, barem svjesno, na tjelesne i duševne osobine voljenoga bića. Najveći je paradoks utvrđivanje nesumnjivih granica onoga koji je zaljubljen, negirajući bilo kakvo nesavršenstvo voljenog bića.

Susresti partnera osnovno je za seksualni odabir – čak i za prirodni odabir pa zato čudi što evolucija nije predvidjela poseban organ za to, s obzirom na to da ga je predvidjela za manje važne funkcije. 'Zašto ne bismo imali poseban mehanizam koji bi se brinuo za buđenje i provođenje ljubavi? Kako tako složene i odlučujuće zadaće kao što je pronalaženje partnera mogu biti prepuštene slučajnosti?' pita se autor knjige Eduardo Punset.

Mozak je organ koji služi za prepoznavanje struktura ili oblika, a kako kaže Jeff Hawkins, jedan od najvećih informatičkih inženjera Silicijske doline, mozak prepoznaje strukture koje poslije čuva u memoriji i na temelju njih oblikuje predviđanja o svijetu koji ga okružuje. Bez prepoznavanja oblika nemoguće je predvidjeti njegovo buduće ponašanje. Kako je rekao neurolog Richard Gregory, umirovljeni profesor neuropsihologije sa Sveučilišta u Bristolu, mozak ne traži istinu, nego predviđa kako bi mogao preživjeti

Nedavna istraživanja provedena na kukcima i sisavcima potvrdila su da jedan gen kontrolira ponašanje. Razmotre li se u cjelini, nove studije pokazale bi, nedvojbeno, da urođena seksualna ponašanja imaju vrlo snažnu genetsku bazu. A kada se utvrde urođena ponašanja, vrlo je rizično odbaciti da njima ne upravljaju moždane veze, kao što se događa s drugim dijelovima organizma.

Logično je da mozak mrzi kada pogriješi jer to znači da je od početka zamijenio dvije forme ili pogriješio u procesu čuvanja i priziva sjećanja ili promašio u predviđanju, odnosno sve to zajedno. Studija neuronskih veza ljubavi dolazi do dva temeljna zaključka: govorimo o prvobitnom mozgu, čije podrijetlo seže unatrag nekoliko milijuna godina i na neki način o suvremenom osjećaju, kao što daje naslutiti suvremena literatura o ljubavi. Ljubav je ponajprije sklapanje veze i ovisnosti koja teče moždanim krugovima nagrađivanja.