Iako ste prilično mladi, u svojoj knjizi dijelite mnogo mudrih savjeta. Kako ste došli do tih spoznaja u svega 30-ak godina života? Kako je izgledao vaš spoznajni put?

Nisam odrastao na krilu mudrog indijanskog poglavice i nisam spoznao mudrosti odmah po rođenju. Odrastao sam u normalnim uvjetima, s dragim i dobronamjernim roditeljima, ali to ne znači da smo se uvijek slagali. Naprotiv, bilo je razdoblja kada se nikako nismo slagali. Međutim, u određenom sam trenutku života shvatio da se mogu do kraja života žaliti na roditelje i kriviti ih

za neke stvari ili se pak mogu potruditi i sam ostvariti neke stvari za sebe. Za sve što sam u životu izgradio, morao sam se dobro potruditi i većina ljudi koji žele nešto napraviti, moraju to napraviti sami. Kao vrlo maleni dječak počeo sam si postavljati određena pitanja i razmišljao sam stalno o odgovorima, a oni su došli tijekom osnovne i srednje škole, ali i tijekom faksa. I danas, naravno, dolaze.

Vrlo rano došao sam do nekih spoznaja. Pokušavao sam svoj život prilagoditi onomu što sam otkrio o životu i svijetu, čak i ako mi neka otkrića nisu išla u prilog. U takvim sam okolnostima tražio rješenja da se nadogradim. Takva rješenja su bila katalizator za moje unutarnje i vanjske promjene. Sve to počinje s razmišljanjem, onda ide svađanje sa samim sobom, odlučivanje što bi se trebalo napraviti, trud da se to i izvede u stvarnosti te kontinuirano prilagođavanje sebe toj stvarnosti. S vremenom onda počnu dolaziti i odgovori.

U svojoj novoj knjizi pišete: 'Ako imate pogrešna uvjerenja o ljubavi, vaše srce ne može naučiti jezik ljubavi.' Što onda trebaju napraviti svi oni koji imaju pogrešna uvjerenja o ljubavi?

Trebali bi početi mijenjati ta uvjerenja. Ne može se tu dati jednostavan odgovor poput tri koraka do rješenja. Pojednostavnjeni odgovori nemaju smisla. Mislim da takvi ljudi trebaju paralelno odgajati svoje srce i svoj um te usporedno s tim učiti ljubav. Ako neka osoba smatra da nije vrijedna ljubavi, tada ona mora proći kroz dugotrajne i korjenite promjene vlastita doživljaja sebe i ljubavi. Kada shvatimo da su i roditelji, ali i partneri, samo ljudi koji nisu savršeni i koji ne mogu ispuniti naše potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem, onda se možemo okrenuti sebi i shvatiti da sami stvaramo sve ono što inače tražimo na krivim mjestima. Tada znamo da smo jedino mi mjesto gdje trebamo tražiti ljubav i prihvaćanje.


Vi, ali i mnogi drugi autori, kažete da osobe koje ne vjeruju da zaslužuju ljubav, u život privlače upravo ljude i

Zamislimo srce kao ekran koji emitira program 24 sata dnevno. Gledali mi taj program ili ne – on se stalno emitira. Na tom programu mogu biti ili emisije poput Jerry Springer Showa ili nekakve melodične, harmonične i pozitivne emisije. Naše srce, dakle, šalje temeljni signal onoga čega smo vrijedni, odnosno onoga što je na programu, a to ovisi o iskustvima koja smo proživjeli, ali i načinu na koji smo ta iskustva shvatili. Primjerice, iskustvo prekida veze može se shvatiti kao poraz ili kao pobjeda. Moje srce može biti presretno što se riješilo neke osobe s kojom ne može živjeti ljubav, a može otići i u onu očajnu situaciju u kojoj se osoba malodušno zapituje zašto se to baš njoj dogodilo. Ako krenemo s takvim samosažaljenjem i pitanjima poput – zašto me ne voli, kad će mene netko voljeti, nitko me ne voli – logično je da ćemo s takvim impulsima prizvati u život ljude, iskustva i veze koje će nam onda i potvrditi naša negativna vjerovanja. Ključ je rješenja takve situacije u promjenama. To nije jednostavno, ali malim koracima može se puno toga napraviti i može se naučiti voljeti sebe.

Kao što i sami navodite u svojoj knjizi, mnoge žene misle kako će nestati svi njihovi životni problemi kada upoznaju Gospodina Savršenog... Hoće li se to doista dogoditi?

Gospodin Savršeni se neće pojaviti ako mi od sebe ne izgradimo sretnu, ljubavnu i samostalnu osobu kojoj neće trebati on da nam potvrdi nas, našu ljubavnost i našu ljepotu. Kada s tim nepotpunim osjećajem sebe krećemo u potragu za njim, onda taj 'on' nikada nije onakav kakvim ga priželjkujemo. Ako nam druga osoba treba da bismo popunili prazninu u sebi, onda nikada nećemo upoznati osobu s kojom ćemo se osjećati cjelovito. Naučili smo tražiti stvari izvan sebe koje bi nam trebale stvoriti osjećaj sigurnosti. Najprije smo tražili od roditelja što je u ranoj dobi i normalno jer se ne možemo osloniti samo na sebe. No onda smo počeli taj osjećaj sigurnosti tražiti od vršnjaka, prijatelja pa i partnera. Mnogi uopće ni ne razmisle kako bi neke stvari sami napravili nego se odmah okreću oko sebe da vide tko bi im to mogao riješiti. Međutim, osjećaj cjelovitosti i smislenosti ne možemo dobiti od druge osobe. To ni nije uloga druge osobe, nego je to naša zadaća. Kada smo sigurni u svoju ljepotu i svoju vrijednost, onda možemo privući drugu osobu koja će s nama slaviti ljepotu divnoga odnosa. Srodna duša treba se prvo naći u ogledalu.

Danas je vrlo popularna ideja 'naručivanja' partnera od svemira ili nekog vrhovnog bića. Prema toj ideji, samo trebaš zamisliti idealnog partnera te njegove idealne karakteristike i on će ti doći. Vi u 'Ljubavologiji' ipak savjetujete nešto drugo…

Mislim da definitivno treba zaboraviti na neke kreativne vizualizacije, ostavljanje pola prostora u ormaru za njegovu odjeću, ostavljanje polovice kreveta praznim… Treba zaboraviti i na zamišljanje idealnoga partnera. Najvažniji signal je onaj koji šaljemo svojim srcem. Ili smo ga odgojili da ono zna voljeti i da osjeća da je vrijedno ljubavi ili nismo. Svi ovi paušalni i površni pokušaji naručivanja bez da naše srce i naš život doista stoji iza toga, mislim da neće uroditi plodom jer ako ne osjećate da zaslužujete ljubav, vi nju nećete uspjeti naručiti ni kreativnim vizualizacijama, ni ormarima, a ni krevetima. Moj pristup se razlikuje utoliko što bolje funkcionira u praksi. Dva su koraka bitna za naručivanje partnera – prvi je taj da se ne koncentriramo na ono što želimo primiti, nego da se koncentriramo na ono što mi možemo dati. Tako ćemo poslati puno jači signal onoga za što smo spremni i što smo voljni dati. Onda će se pojaviti i ljudi koji su to voljni primiti.

Drugi korak je onaj da napravimo svojevrsni ljubavni životopis, da se prisjetimo svih svojih prijašnjih ljubavnih odnosa u kojima smo doživjeli ljubav na način da smo ponosni na to. Kad neki odnos završi prekidom, mi cijeli odnos percipiramo kao negativan i kao neuspjeh. No to nije točno jer je sigurno bilo mnogo trenutaka u kojima smo bili sretni, u kojima smo naučili nešto o ljubavi, ali i o sebi samima. To je sve naš ljubavni kapital. Ako to prenesemo u sljedeću vezu, možemo ga oploditi. Ako pak u iduću vezu dođemo s kapitalom – 'joj, pa nije me znao voljeti' i sve u tom tonu – onda stječemo dojam o sebi kao o neuspješnoj osobi i onda, naravno, projiciramo to prema van i s tim privlačimo novi neuspjeh, jer neuspjeh privlači neuspjeh.