Pismo Edite Majić, koje je poslano posredstvom odvjetničkog ureda, objavljujemo u cijelosti:

'Prvenstveno valja reći da je Edita rođena 24., a ne 25. siječnja, što njeni bliski prijatelji znaju pa navedeno govori samo za sebe. Konkretno, sljedeći dio članka obiluje neistinama: 'No njezina krhkost, silina emocija, jedna nesretna ljubav i heroin odvojili su je zauvijek od svih nas. Edita je bila na rubu života i drago mi je što je pronašla put da se tome otrgne i nastavi živjeti. Upoznala sam je dok je bila epizodistica s angažmanom u Gavelli, nitko je nije primjećivao. Dala sam joj veliku glavnu ulogu u predstavi Gorki, gorki mjesec u ITD-u. Edita je bila osoba koja se potpuno posvećivala teatru, ali i ljubavi. Doživjela je dvije nesretne ljubavi. Nije izdržala ni ljubav prema teatru, ni ovu drugu, sve je počelo našim Gorkim mjesecom kada je paralelno živjela jednu nesretnu ljubav, tu je započela njezina priča s heroinom.

Ja sam svjedočila svemu, naša priča se nastavlja kad je vodim u Split da zajedno radimo Antigonu. U to vrijeme prekinula je tu svoju ljubavnu vezu i teško, vrlo teško to podnosila. Mislila sam da neće izdržati; radila je na predstavi svaki dan i bila na rubu ponora. Bojala sam se za nju, bojala sam se i da će izvršiti samoubojstvo. Svi smo bili jako ustrašeni za nju što će biti s tom djevojkom koja ima toliko talenta, koja ima toliku dušu, toliko znanja... Izvela je Antigonu i nakon toga se nismo vidjele godinu dana, a onda sam dobila njezino pismo koje mi je napisala nakon što se zavjetovala Bogu u Španjolskoj. Hodala je bosa kao što hoda i danas. Napisala mi je dvije rečenice: 'Znam, Mani, da mi nećete vjerovati, ali ja sam jako sretna i molim Vas da mi pokušate povjerovati.'

Slijedom navedenog, molimo Vas da vezano za naznačeni dio članka objavite sljedeći ispravak:

Edita Majić (Sestra Bosonoga Karmelićanka Edita Marija od Križa) kao glumica je prvu važniju ulogu odigrala 1993. na Splitskom ljetu: ulogu Salome u predstavi 'Saloma' Miroslava Krleže, u režiji Nenni Delmestre. Prije uloge u 'Gorkom, gorkom mjesecu' već je bila odigrala i zapaženu glavnu ulogu u Pirandellovoj drami 'Kakvu me hoćeš' u režiji Ivice Kunčevića, u produkciji Kazališta Gavella. 1994.. već je bila i dvostruko nagrađena za ulogu Susie Schwartz u Cabaretu 'Crni Mačak' (Gavella); za najbolju žensku ulogu na Festivalu Malih Scena u Rijeci te nagradom Zlatni smijeh na Danima satire u Zagrebu, a iste je godine odigrala i glavnu žensku ulogu u filmu 'Putovanje tamnom polutkom', redatelja Davora Zmegača.

Stoga nije točno da je prije no što joj je Mani Gotovac dala ulogu u 'Gorkom, gorkom miesecu' 1995. godine bila epizodistica koju nitko nije primjećivao , a niti je ta uloga bila presudna za njezin uspjeh.

O samoubojstvu nikada nije razmišljala, ni u najtežim životnim trenucima, pa ni zbog nesretne ljubavi. Napominjemo kako čak ni tvrdnja gospođe Mani Gotovac da je u vrijeme rada na predstavi 'Gorki, gorki mjesec' Edita paralelno živjela jednu nesretnu ljubav, nije istinita - bila je tada u sretnoj vezi. Nikada nije bila ovisnica o heroinu, a niti bi ovisnost mogla biti razlogom da život posveti redovničkom zvanju.

368870,368484,368312,367815

Sa gospođom Mani Gotovac nikada nije bila intimni prijatelj, imale su prvenstveno profesionalni odnos međusobnog poštivanja, ali ne dubokog prijateljskog povjerenja, tako da gospođa Gotovac ni u kojem slučaju nije vjerodostojan izvor podataka o Editinom privatnom životu (Edita je s njom uvijek ostala na 'vi'). Tako ni tvrdnja gospođe Gotovac kako je do prekida Editine ljubavne veze došlo za vrijeme rada na predstavi 'Antigona' (ljeto 2000. godine), nije istinita – do prekida je došlo još prije Editinog obraćenja.

Naime, Editino obraćenje počelo je već u siječnju 1999. godine, kad je drastično promijenila dotadašnji način života, a razlog tome ni od koga nije skrivala. Naprotiv, svima iz svoje okoline radosno je govorila da je upoznala Boga, uključujući i Mani Gotovac, ali ona to možda nije percipirala. U vrijeme zajedničkog rada na 'Antigoni', u režiji P. Magellija, već je bilo prošlo više od godinu i pol dana od Editinog obraćenja te je ona žudjela za odlaskom iz svjetovnog života. Više nimalo nije bila sretna u svijetu teatra i glume. Zbog toga se strašno mučila odigrati tu ulogu, tim više što se njezin svjetonazor kosio s nekim redateljskim rješenjima, a to je rezultiralo napetostima na probama. Moguće da je gospođa Gotovac tada pogrešno protumačila Editinu muku i nezadovoljstvo, kao netko tko donosi zaključke o drugome promatrajući ga sa strane.

Nakon završetka rada na 'Antigoni' Edita više nije ostala u kontaktu s gospođom Mani Gotovac, iako je prošlo još gotovo četiri godine prije njezinog odlaska (iz Hrvatske) u redovnički stalež, a tako je i sve do danas. Naime, zadnju ulogu prije odlaska u Avilu je odigrala početkom 2004.-e godine u Splitskom HNK, u Shakespeareovoj 'Oluji', u režiji Nenni Delmestre.

Nakon dolaska u Avilu, 2004. godine Edita je poslala jedno pismo svim svojim bivšim kolegama iz ITD-a; da li je u njemu uputila i koju rečenicu Mani Gotovac, toga se sada više ne sjeća, ali svakako nikada nije poslala neko posebno pismo samo za nju.

Dakle, jedini i isključivi razlog njezinog odlaska u Samostan jest Božji poziv, a ni jedan drugi razlog do Božje ljubavi je ne bi mogao zadržati unutar najstrože klauzure.'