Život od prošlosti i život u prošlosti, kategorije su i devize koje u Hrvatskoj najradije kupuje biračko tijelo i glazbena publika.

Mitologizirana povijest bivše Jugoslavije i pripadajuće joj glazbene scene već su desetljećima roba s kojom se teško može pogriješiti i koja uvijek prolazi u regiji koja je prije četvrt stoljeća bila jedna država. Premda razdoblje glazbenog novog vala nedvojbeno jest vrijeme u kojem je pop glazba s ovih prostora bila vibrantna i prokrvljena s globalnom, eksploatacija općih mjesta jugoslavenske pop kulture već desetljećima pokazuje nezainteresiranost šire publike prema glazbenoj sadašnjosti i nekritičnost prema prošlosti.

Zato se ovih dana Davor Gobac i Davorin Bogović ljute na svog nekadašnjeg kolegu Branimira Štulića koji je prošlog tjedna novinarima Dnevnog avaza izjavio da mu se ne sviđa televizijska serija 'Crno-bijeli svijet'. Njima zamislite, nikako nije jasno kako se Johnny usudio pljuvati po seriji koja simbolizira 'bolju prošlost' u kojoj su oni bili mladi i popularni i išli na velike regionalne turneje gdje su ih curice slijedile u stopu.

Svega toga više nema za Davora i Davorina, ostaju tek uvježbane poze za mikrofonom, solidni stari hitovi i opskurne nove pjesme koje je vrlo teško svrstati u smislenu pop glazbu, a kamoli u najbolja rock ostvarenja u zemlji. 'Bunim se, bunim za dobar dan, bunim se, bunim unutra i van, bunim se, bunim se, neće me proć, bunim se, bunim za laku noć', pjeva Gobac na novom, Porinom nagrađenom albumu, ali i pod šatorima brojnih pivarskih fešta i veselica na kojima zarađuje svoj tvrdi rokerski kruh.

U svom komentaru na Štulićevu kritiku serije 'Crno-bijeli svijet' Bogović tvrdi da bi Štulić zauvijek ostao ulični svirač i dečko koji svira po tulumima da nije bilo ostale dvojice članova Azre – Borisa Leinera i Miše Hrnjaka, ni na trenutak se ne upitavši što bi bilo da njemu Jasenko Houra nije napisao 'Crno-bijeli svijet' i 'Mi plešemo'.

Zašto se ova dvojica glazbenika iz 'gornjeg doma hrvatskog rocka' toliko ljute na Štulićeve izjave oko jedne obične TV serije?

Gobac i Bogović zdušno brane njima prijeko potreban mit što ga ova serija promovira, Johnny Štulić se sprda s njom. Njih su dvojica ljudi koji na hrvatskoj i regionalnoj sceni prodaju desetljećima dvije iste fore – Bogović svoj znameniti novovalni intro 'Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet…', a Gobac svoja obraćanja s 'Draga nacijo…'. Više ni ne brojimo koliko smo puta čuli Gopčevu priču o tome kako je upoznao svoje idole Ramonese i koliko ćemo još puta slušati Bogovićevu priču o njegovim ludim i nezaboravnim provodima na turnejama stare postave Prljavog kazališta po bivšoj Jugoslaviji.

Za razliku od njih, Branimir Štulić svoju je glazbeno poslanje za vrijeme novog vala odživio do zadnje kapi znoja i do prirodnog kraja Azre, ali i ovog glazbenog razdoblja. On se, za razliku od Bogovića i Gopca, povukao na vrhuncu slave i u trenutku koji je svjesno odabrao pokazavši da taština rock zvijezde i novac nisu bila njegov osnovni motiv za bavljenje glazbom. Johnny je 80-ih u mikrofon urlao stanje svijesti ondašnjih marginalaca i govorio o vladavini mediokriteta dok su mnogi njegovi kolege posao pop pjevača shvaćali uglavnom kao priliku za uživanje u povlasticama šoubiznisa.

U crno-bijeloj 'boljoj prošlosti' i od nje još uvijek udobno žive ljudi poput Gopca i Bogovića i zato se, vjerujem, osjećaju napadnutima kada netko dirne u 'Crno-bijeli svijet', seriju koja na neki način simbolički predstavlja njihovu glavnu životnu vrijednosnicu. Premda nikada nije dobacivao do smislene analize i kritike društvene stvarnosti ili inteligentne provokacije centara moći, Gopčev i Bogovićev glazbeni infantilizam mnogima su simpatični, a njima dvojici i pripadajuće im timove siguran izvor prihoda. Život na staroj slavi, starim hitovima i starim gegovima, njima i još nekolicini novovalnih prvoboraca donosi uvijek nove tantijeme, nove honorare, ali i minutažu u medijima. Na trenutke se čini kao da nam neki od glazbenika koji su sudjelovali u 80-ima i novom valu žele poručiti da bi zbog tih podviga iz 'vremena ponosa i slave' trebali biti doživotno tretirani kao rock ikone i uživati poseban status za hrvatsku kulturu zaslužnih umjetnika.

Mogu li Gobac i Bogović uopće zamisliti da se poput Štulića svjesno odreknu pozornice i svjetala reflektora te napuste prostor u kojemu su uvijek bili tretirani s posebnom pažnjom, makar nitko točno ne zna čime su toliko zadužili hrvatsku pop kulturu? Teško je zamisliva realnost u kojoj Gobac i Bogović podupiru mlađe i alternativne rock naraštaje i bave se inovativnijim vidom glazbe, ili poput svog kolege Damira Urbana odbijaju Porin za alternativni rock album. Umjesto toga, Gobac Johnnyja naziva 'starim hašomanom', on – koji je mnoge svoje nastupe proveo u ugodnoj izmaglici opijata, uza sve privilegije što ga nosi život mainstream rokera na Balkanu. Zvijezde bez zbiljske karizme mogu komunicirati samo na razini doskočica i sitnih uvreda, i upravo to je ono što frontmen Psihomodo popa i veteran Bogović pokušavaju ovih dana činiti u medijima, makar nije za odbaciti ni mogućnost da se obojica nadaju nekoj manjoj ulozi u drugoj sezoni serije čiji nastavak priželjkuju.

Hrvatski glazbeni establišment voli ljude koji se ne mijenjaju i koji godinama ostaju isti, ne mogu podnijeti kritiku, a samokritiku ne poznaju. Jer kako bi inače pored stotine punih garaža i sjajnih rock albuma objavljenih prošle godine u Hrvatskoj, za najbolji album i najbolji rock album Porinima bio nagrađen Psihomodo pop, bend koji nema ništa osim više puta spominjane 'bolje prošlosti'. A ta je 'bolja prošlost' izvorni hrvatski proizvod, bavljenje sadašnjošću nepopularno je i sporo donosi novac i pažnju publike. Sve to vrlo dobro znaju Bogović i Gobac koji u ovom medijskom prepucavanju pokušavaju umjetno stvoriti kredibilitet koji kao rokeri nikada nisu imali.